Uredba za provedbu carinskog zakona

Prilagodba cijene stvarno plaćene ili plative za robu, koju prodavatelj učini u korist kupca nakon puštanja robe u slobodan promet, može se uzeti u obzir za utvrđivanje carinske vrijednosti sukladno članku 31. Carinskog zakona, ukoliko se carinarnici na zadovoljavajući način dokaže da:
– je roba bila oštećena u trenutku predviđenom u članku 79. Carinskog zakona,
– je prodavatelj učinio prilagodbu u skladu s obvezama vezanim uz jamstvo koje je definirano ugovorom o prodaji koji je zaključen prije puštanja robe u slobodan promet,
– u ugovoru o prodaji nije uzeta u obzir moguća manjkavost robe zbog njezine prirode.

Prilagodba cijene stvarno plaćene ili plative u skladu sa stavkom 3. ovog članka može se prihvatiti jedino ako je prilagodba provedena u razdoblju od 12 mjeseci od dana prihvaćanja deklaracije za stavljanje robe u slobodan promet.

Članak 68.

Kad stvarno plaćena ili plativa cijena robe koja se pro­cje­njuje sadrži iznos unutarnjih davanja koja se plaćaju u državi podrijetla ili državi izvoza za određenu robu, taj se iznos ne uračunava u carinsku vrijednost robe ako se carinarnici dokaže da je roba bila ili će biti oslobođena tih davanja u korist kupca.

Članak 69.

Za svrhu članka 31. Carinskog zakona činjenica da je roba koja je predmet prodaje deklarirana za puštanje u slobodni promet smatrat će se dostatnim podatkom da se radi o prodaji za izvoz u carinsko područje Republike Hrvatske. U slučaju uzastopnih preprodaja koje su prethodile utvrđivanju carinske vrijednosti, tim pokazateljem smatrat će se posljednja prodaja koja je prethodila unosu robe u carinsko područje Republike Hrvatske ili pos­ljednja prodaja koja se desila u Republici Hrvatskoj prije puštanja robe u slobodni promet. Ukoliko se deklarirana vrijednost odnosi na prodaju obavljenu prije posljednje prodaje koja je prethodila unosu robe u carinsko područje Republike Hrvatske, carinskoj službi mora se dokazati da je ta prodaja robe predstavljala prodaju za izvoz u carinsko područje Republike Hrvatske.

U primjeni stavka 1. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju članci 88., 89., 91. i 92. ove Uredbe.

Ako se roba koristi u drugoj zemlji od trenutka prodaje do trenutka puštanja robe u slobodni promet carinska vrijednost ne mora biti transakcijska vrijednost.

Kupac ne treba ispunjavati nikakve druge uvjete, osim da je stranka u kupoprodajnom ugovoru.

Članak 70. brisan.

Članak 71.

Ako carinarnica pri određivanju carinske vrijednosti sukladno članku 31. stavku 1. točki b) Carinskog zakona utvrdi da je kupoprodajni posao ili cijena uvezene robe ovisna o uvjetima ili obvezama kojih je vrijednost u pogledu uvezene robe moguće odrediti, ta se vrijednost smatra posrednim plaćanjem kupca prodavaču i time kao dio stvarno plaćene ili plative cijene, ukoliko se uvjeti ili obveze ne odnose na:
–aktivnosti iz članka 31. stavak 7. Carinskog zakona, ili
–stavke koje se uključuju u cijenu stvarno plaćenu ili plativu sukladno odredbama članka 38. Carinskog zakona.

Članak 72.

Radnje iz članka 31. stavka 7. Carinskog zakona su sve Tržišne radnje koje se odnose na reklamu i pospješivanje prodaje robe, te sve radnje u svezi s jamstvima i garancijama za tu robu.

Takve radnje, koje obavi kupac, podrazumijevaju radnje obav­ljene za njegov račun, pa i ako proizlaze iz obveza kupca temeljem dogovora s prodavateljem.

Članak 73. brisan.

Članak 74.

Nadziranjem druge osobe u smislu članka 30. stavka 5. točke e) Carinskog zakona smatrat će se takav odnos među osobama kad jedna osoba ima toliki upliv na poslovanje druge osobe da potonja ne može samostalno oblikovati cijenu i sastavljati kalkulaciju.

Članovi iste obitelji u smislu članka 30. stavka 5. točke h) Carinskog zakona smatrat će se:

– suprug i supruga,

– roditelji i djeca,

– braća i sestre (i polubraća i polusestre),

– djedovi i bake i unuci,

– ujaci i ujne i tetci i tetke i stričevi i strine,

– roditelji od supružnika, snahe i zetovi,

– šurjak i šurjakinja.

Članak 75.

Za određivanje carinske vrijednosti sukladno članku 32. Carinskog zakona koristi se transakcijska vrijednost istovjetne robe iz kupoprodajnog posla na istoj komercijalnoj razini i u približno jednakoj količini robe kao što je količina robe koja se procjenjuje. Ako takvog kupoprodajnog posla nema uzima se transakcijska vrijednost za istovjetnu robu koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili za drugačije količine uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi predočenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.
Ako su u transakcijsku vrijednost uključeni troškovi sukladno članku 38. stavku 1. točki a) podtočkama 4., 5. i 6. Carinskog zakona, pri prilagodbi se moraju uzeti u obzir bitne razlike u tim troškovima za uvezenu robu i odgovarajuću istovjetnu robu koje proizlaze iz razlike u udaljenosti i vrsti prijevoza.
Ako se u skladu s ovim člankom utvrdi više transakcijskih vrijednosti istovjetne robe, za utvrđivanje carinske vrijednosti uvezene robe upotrijebit će se najniža između tih vrijednosti.
U primjeni ovog članka uzet će se u obzir transakcijska vrijednost robe koju je proizvela treća osoba, samo u onim slučajevima kad carinarnica ne raspolaže transakcijskim vrijednostima za istovjetnu robu koju je proizvela ista osoba kao robu koja se procjenjuje.
Za primjenu ovog članka, »transakcijska vrijednost uvezene istovjetne robe« je carinska vrijednost koja je bila prethodno utvrđena temeljem članka 31. Carinskog zakona i koja je usklađena sa stavkom 1. i 2. ovog članka.


Članak 75.a


Za određivanje carinske vrijednosti sukladno članku 33. Carinskog zakona koristi se transakcijska vrijednost slične robe iz kupoprodajnog posla na istoj komercijalnoj razini i u približno jednakoj količini robe kao što je količina robe koja se procjenjuje. Ako takvog kupoprodajnog posla nema uzima se transakcijska vrijednost za sličnu robu koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili za drugačije količine uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi predočenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.
Ako su u transakcijsku vrijednost uključeni troškovi sukladno članku 38. stavku 1. točki a) podtočkama 4., 5. i 6. Carinskog zakona pri prilagodbi se moraju uzeti u obzir bitne razlike u tim troškovima za uvezenu robu i odgovarajuću sličnu robu koje proizlaze iz razlike u udaljenosti i vrsti prijevoza.
Ako se u skladu s ovim člankom utvrdi više transakcijskih vrijednosti slične robe, za utvrđivanje carinske vrijednosti uvezene robe upotrijebit će se najniža između tih vrijednosti.
U primjeni ovog članka uzet će se u obzir transakcijska vrijednost robe koju je proizvela treća osoba, samo u onim slučajevima kad carinarnica ne raspolaže transakcijskim vrijednostima za sličnu robu koju je proizvela ista osoba kao robu koja se procjenjuje.
Za primjenu ovog članka, »transakcijska vrijednost uvezene slične robe« je carinska vrijednost koja je bila prethodno utvrđena temeljem članka 31. Carinskog zakona i koja je usklađena sa stavkom 1. i 2. ovog članka.

Članak 76.

Za određivanje jedinične vrijednosti u skladu s člankom 35. Carinskog zakona ne smiju se koristiti slučajevi prodaje u Repub­lici Hrvatskoj osobama koje neposredno ili posredno, besplatno ili po sniženim cijenama dobavljaju robu ili obavljaju usluge iz članka 38. stavka 1. točke b) Carinskog zakona u svezi sa proizvodnjom ili prodajom uvezene robe.

U smislu članka 35. stavka 2. Carinskog zakona termin u najkraćem roku poslije uvoza smatra se onaj dan do kojeg je obavljen dostatan broj prodaja uvezene robe ili uvezene istovjetne ili slične robe u dovoljno velikoj količini za određivanje jedinične cijene.

U smislu članka 35. Carinskog zakona jedinična cijena po kojoj se prodaje najveći mogući broj jedinica je cijena po kojoj je najveći broj jedinica prodan nepovezanim kupcima na prvoj trgovačkoj razini nakon uvoza na kojoj se takve prodaje ostvaruju.

Članak 77.

Carinska vrijednost u skladu s člankom 36. Carinskog zakona (izračunata vrijednost) u pravilu se određuje na osnovi podataka koji su na raspolaganju osobama sa sjedištem ili prebivališ­tem u Republici Hrvatskoj.

Podatke o elementima za izračun vrijednosti koje navede sam proizvođač robe ili ih dostavi deklarant radi određivanja carinske vrijednosti, Carinska uprava Republike Hrvatske može uz suglasnost proizvođača provjeriti u inozemstvu ako pravodobno obavijesti nadležno tijelo te države i ako ono ne osporava postupak provjere.

Ako se, osim podataka koje je naveo proizvođač ili ih je u njegovo ime dostavio deklarant, za određivanje carinske vrijednosti upotrijebe i drugi podaci, carinarnica poštujući članak 16. Carinskog zakona obavještava deklaranta na njegov zahtjev o upotrijebljenim podacima, njihovom izvoru i o izračunu na njihovoj osnovi.

Kao vrijednost materijala i troškova proizvodnje sukladno članku 36. stavku 1. točki a) Carinskog zakona uračunavaju se također troškovi iz članka 38. stavka 1. točke a) podtočke 2. i 3. Carinskog zakona.

Kao vrijednost troškova i izdataka iz članka 36. stavka 1. točke a) Carinskog zakona smatraju se troškovi i izdaci za robu i radnje iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočaka 1., 2., 3. i 4. Carinskog zakona, koje je kupac dovršio ili obavio neposredno ili posredno u svezi s proizvodnjom uvezene robe.

Vrijednost radnji iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 4. Carinskog zakona koje su bile obavljene u carinskome području Republike Hrvatske uključuju se samo ako se zaračunaju proiz­vođaču.

Sukladno članku 36. stavku 1. točki b) Carinskog zakona kao vrijednost troškova računaju se neposredni ili posredni troškovi za proizvodnju ili prodaju robe za izvoz koji nisu ubrojeni u članku 36. stavku 1. točki a) Carinskog zakona.

Članak 78.

Brisan

Članak 79.

Ako je ambalaža iz članka 38. stavka 1. točke a) podtočke 2. Carinskog zakona namijenjena ponovnoj uporabi pri sljedećim uvo­zima, na zahtjev se deklaranta u carinsku vrijednost ubrajaju razmjerno raspodijeljeni troškovi u skladu s opće prihvaćenim načelima obračuna.

Članak 80.

Za primjenu članka 38. stavka 1. točke a) podtočke 4. i 5. i članka 39. stavka 1. točke a) Carinskog zakona, kao mjesto unosa robe u carinsko područje smatra se:
a) u cestovnom i željezničkom prometu – carinski granični prijelaz,
b) u pomorskom prometu – luka istovara,
c) u riječnom prometu – prva luka otvorena za međunarodni promet u kojoj brod pristane,
d) pri prijevozu robe u zračnom prometu – prva odredišna zračna luka, te
e) za robu koja se prevozi na drugi način – mjesto gdje roba prijeđe kopnenu granicu carinskog pod­ručja.

Članak 81.

Ako je isporuka dogovorena na paritetu »franco odredište u carinskom području« i ako visinu prijevoznih troškova od mjesta unosa u carinsko područje do mjesta isporuke nije moguće utvrditi iz ugovora i drugih priloženih isprava, u carinsku se vrijednost uračunavaju cjelokupni prijevozni troškovi.

Ako je roba isporučena po jediničnoj cijeni na paritetu »franco odredište u carinskom području« koja odgovara vrijednosti na mjestu unosa, troškovi koji se odnose na prijevoz unutar carinskog područja se ne odbijaju od te vrijednosti. Odbitak se uzima u obzir u slučaju ako se carinarnici dokaže da je vrijednost »franco mjesto unosa u carinsko područje« niža od jedinične vrijednosti robe na paritetu »franco odredište u carinskom području«.

Ako je prijevoz besplatan ili obavljen s vlastitim vozilom kupca, u carinsku se vrijednost ubrajaju troškovi do mjesta unosa na carinsko područje određeni na osnovi uobičajene tarife za jednaki način prijevoza. Deklarant mora priložiti dokaze o tako obračunatim troškovima.

Ako se u jednoj pošiljci nalazi više vrsta robe cjelokupni iznos troškova prijevoza, osiguranja i dopreme robe mora se obračunati razmjerno vrijednosti pojedine vrste robe.

Troškovi osiguranja za uvezenu robu do mjesta unosa u carinsko područje u cijelosti se uračunavaju u carinsku vrijednost. Ukoliko troškovi osiguranja od mjesta unosa u carinsko područje do mjesta isporuke nisu razdvojeni u carinsku vrijednost uračunavaju se cjelokupni troškovi osiguranja.

Poštanske pristojbe za robu koja se prevozi u poštanskom prometu, u cijelosti se, do mjesta odredišta, uračunavaju u carinsku vrijednost. Izuzete su moguće dodatne poštanske pristojbe koje se obračunavaju u carinskom području.

Pristojbe iz stavka 6. ovog članka ne uračunavaju se u carinsku vrijednost robe koje uvoz nije komercijalne naravi.

Stavci 5. i 6. ovog članka ne primjenjuju se na hitne poštan­ske pošiljke.

Članak 82.

Robu može prema članku 38. stavku 1. točki b) podtočkama 1., 2. i 3. Carinskog zakona kupac dopremiti prodavaču posredno ili neposredno. Ta roba, osim one navedene u članku 38. stavku 1. točki b) podtočki 3. Carinskog zakona, mora zatim biti upotrijeb­ljena pri izradi uvezene robe i u njoj sadržana ili utrošena.

Roba iz članka 38 . stavka 1. točke b) podtočke 1. Carinskog zakona koju je dostavio kupac može biti nabavljena u bilo kojoj državi u inozemstvu, uključujući državu prodavača.

Za robu iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 3. Carinskog zakona smatra se roba iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 1. Carinskog zakona, ako nije bila kupljena u inozemstvu kao i potrošni materijal.

Za primjenu članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 4. Carinskog zakona, troškovi istraživanja i prethodnih idejnih nacrta neće se uključivati u carinsku vrijednost.

Članak 83.

Dio vrijednosti alata, kalupa, matrica i sličnih proizvoda upotrijebljenih pri proizvodnji uvezene robe koja se sukladno članku 38. stavku 1. točki b) podtočki 2. Carinskog zakona uračunava u carinsku vrijednost uvezene robe, je iznos amortizirane vrijednosti tih proizvoda upotrijebljenih pri proizvodnji uvezene robe.

Članak 84.

Kod primjene članka 38. stavka 1. točke c) Carinskog zakona tantijeme i licencijski troškovi smatraju se prije svega plaćanja za upotrebu prava u svezi s:
a) proizvodnjom uvezene robe (osobito patenti, uzorci, modeli i tehnološki know-how), ili
b) ponovnom prodajom uvezene robe u izvoz (osobito robne uslužne marke, i zaštićeni modeli), ili
c) upotrebom i daljnjom prodajom uvezene robe (osobito autorska prava, tehnološki postupci koji su nedjeljivo uključeni u uvezenu robu).

Ako se carinska vrijednost uvezene robe određuje u skladu sa člankom 31. Carinskog zakona stvarno plaćenoj cijeni ili plativoj cijeni za uvezenu robu pribrajaju se tantijeme ili licencije, ako to plaćanje:
a) odnosi se na robu koja je predmet procjene,
b) predstavlja uvjet prodaje za uvezenu robu.

Ako je uvezena roba samo dio ili dodatna oprema robi koja se proizvodi u carinskom području, trošak tantijema ili licencija može se pribrojiti stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni za uvezenu robu samo ako se tantijeme ili licencije odnosi na tu uvezenu robu.

Ako se roba uvozi u rastavljenom stanju ili se prije sljedeće prodaje samo nebitno preradi, npr. raspakira ili prepakira, to ne znači da se tantijema ili licencija ne odnosi na uvezenu robu.

Ako se tantijeme ili licencije djelomično odnose na uvezenu robu, a djelomično na druge radnje ili dodatnu opremu, koja se robi dodaje nakon uvoza, ili na radnje poslije uvoza, tantijeme ili licencije se raz­djeljuju na osnovi objektivnih i odredivih činjenica, u skladu s napomenama (napomena za članak 85. stavak 2.) iz Priloga 12 B ove Uredbe.

Tantijema ili licencija za pravo uporabe robne marke dodaje se stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni samo onda kada:
a) se tantijema ili licencija odnosi na robu koja je nakon uvoza bila prodana u nepromijenjenom stanju ili je nebitno prerađena ili obra­đena,
b) se ta roba prodaje s robnom markom označenom prije ili nakon uvoza i za koju se plaća tantijemu ili licenciju, i ili
c) kupac nema mogućnost nabave te robe kod drugih s prodavačem nepovezanih dobavljača.

Ako kupac tantijema ili licencija plaća trećoj osobi, uvjeti iz stavka 2. ovog članka ispunjeni su onda kad prodavač ili s njim povezana osoba zahtijeva od kupca plaćanje toj trećoj osobi.

Ako je način obračuna tantijeme ili licencije ovisan o cijeni uvezene robe smatra se, sve dok nije dokazano suprotno, da se plaćanje tantijeme ili licencije odnosi na robu koja se procjenjuje.

Ako se iznos tantijeme ili licencije obračunava neovisno od cijene uvezene robe, plaćanje licencije može se odnositi na robu koja se procjenjuje.
Za primjenu članka 38. stavka 1. točke c) Carinskog zakona nije važno u kojoj državi primatelj naknade za tantijemu ili licenciju ima sjedište.

Članak 85.

Pri određivanju carinske vrijednosti se druge stavke (troš­kovi) osim onih iz članka 38. stavka 1. Carinskog zakona ne mogu pribrajati stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni.

Svaka stavka koju se po odredbama stavka 1. ovog članka doda stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni mora se temeljiti isklju­čivo na objektivnim i mjerljivim radnjama.

Umnožavanjem (reproduciranjem) sukladno članku 39. stav­ku 1. točki d) Carinskog zakona smatra se prije svega grafičko i trodimenzionalno umnožavanje, izgradnja ili izvedba arhitektonskog ili drugog objekta ili naprave, fotografiranje, tonsko i vizualno snimanje i prikazivanje te pohranjivanje u elektroničkom obliku.

Članak 86.

Carinarnica može na zahtjev deklaranta odobriti da se:
– uz odstupanja od članka 38. stavka 2. Carinskog zakona, neke stavke koje se pribrajaju cijeni stvarno plaćenoj ili koju treba platiti, ako njihove količine nije moguće utvrditi u trenutku nastanka carinskog duga,
– uz odstupanja od članka 39. Carinskog zakona, neka davanja koja se ne uključuju u carinsku vrijednost, u slučajevima kada iznosi koji se odnose na takve stavke u trenutku nastanka carinskog duga nisu prikazani odvojeno,
određuju na osnovi odgovarajućih i posebnih mjerila.

Odobrenje iz stavka 1. ovog članka moguće je izdati:

a) ako bi provedba postupka sukladno članku 168. ove Ured­be predstavljala nesrazmjerno velike troškove s obzirom na okolnosti slučaja,

b) ako bi uporaba nadomjesnih metoda procjene u skladu s člancima od 32. do 37. Carinskog zakona u pogledu okolnosti bila neodgovarajuća,

c) u slučaju postojanja osnovanih razloga da dugovana uvozna davanja u nekom razdoblju neće radi odobrenja iz stavka 1. ovog članka biti niža nego bi bila da odobrenje nije bilo izdano, te

d) ako izdavanje odobrenja ne utječe na konkurentnost gospodarskih subjekata.

Članak 87.

Članak 39. stavak 1. točka c) Carinskog zakona primjenjivat će se i pri uporabi nadomjesnih metoda procjene iz članaka 32. do 37. Carinskog zakona.

Članak 88.

Carinarnica neće utvrditi carinsku vrijednost uvezene robe temeljem transakcijske vrijednosti, ukoliko temeljem procedure iz članka 89. ove Uredbe, nije otklonjena opravdana sumnja da deklarirana vrijednost ne predstavlja ukupan iznos stvarno plaćen ili plative cijene sukladno članku 31. Carinskog zakona.

Članak 89.

U slučaju sumnje da deklarirana vrijednost ne predstavlja stvarno plaćenu cijenu ili cijenu koju treba platiti, carinarnica mo­že zahtijevati dodatna pojašnjenja u skladu sa člankom 91. stavkom 5. ove Uredbe.

Ako deklarant nije pružio dodatna pojašnjenja, dodatne podatke ili isprave ili su oni nedostatni, carinarnica mora prije donošenja konačne odluke obavijestiti deklaranta, ako deklarant to zahtjeva carinarnica ga obavještava pisano, o razlozima za sumnju o istinitosti ili točnosti vrijednosti, te mu odrediti odgo­varajući rok za podnošenje objašnjenja.

O konačnoj odluci, te o razlozima za njezino donošenje carinarnica mora pisano obavijestiti deklaranta.

Članak 90.

Brisan

Poglavlje 2.Prijava podataka o carinskoj vrijednosti i isprave koje treba priložiti

Članak 91.

Ako se carinska vrijednost određuje sukladno člancima 31. do 47. Carinskog zakona zajedno sa carinskom deklaracijom potrebno je ispravno prijaviti sve podatke koji se odnose na carinsku vrijednost uvezene robe (deklaracija o carinskoj vrijednosti robe).

Deklaracija o carinskoj vrijednosti robe (DCV) podnosi se na obrascu koji je otisnut u Prilogu 11. ove Uredbe, a po potrebi se dopunjava jednim ili više dodatnih obrazaca (DCV BIS) otisnutim u Prilogu 12. ove Uredbe i njezinim su sastavnim dijelom.

DCV i DCV BIS podnosi primatelj robe ili njegov opuno­moćenik (članak 5., 5.a i 76. Carinskog zakona), koji mora raspolagati sa svim podacima potrebnim za pravilno utvrđivanje carinske vrijednosti.

Carinarnica može ne zahtijevati prilaganje DCV-a i DCV BIS-a u slučajevima kada se carinska vrijednost robe ne može utvrditi temeljem transakcijske vrijednosti iz članka 31. Carinskog zakona. U tim slučajevima osoba iz stavka 3. ovog članka mora podnijeti carinarnici sve podatke koji su neophodni za utvrđivanje carinske vrijednosti temeljem neke druge odredbe Carinskog zakona. Ti podaci trebaju se podnijeti u obliku i na način kako to odluči carinarnica.

Osobe iz stavka 3. ovog članka dužne su pri prijavi carinske vrijednosti osigurati:

a) točnost i potpunost podataka navedenih u prijavi carinske vrijednosti,

b) vjerodostojnu dokumentaciju kao potporu činjenicama iz prijave carinske vrijednosti,

c) sve dodatne podatke i isprave koje su neophodne za utvrđivanje carinske vrijednosti.

Deklaraciju o carinskoj vrijednosti robe ne treba podnositi:

a) za robu koje uvoze fizičke osobe za svoje osobne potrebe i potrebe svojeg kućanstva,

b) za uvoz robe bez prodaje.

Osim u slučajevima kada je za pravilnu primjenu uvozne carine neophodno prilaganje, carinarnica može odobriti da se DCV iz stavka 1. ovog članka, u cijelosti ili djelomično ne prilaže kada:
– carinska vrijednost pošiljke ne prelazi 5.000 EUR, uz osiguranje da se ne radi o razdvojenim ili uzastopnim pošiljkama od istog pošiljatelja istom primatelju, ili
– je uvoz nekomercijalne naravi.

Osoba iz stavka 3. ovog članka mora carinarnici uz prijavu o carinskoj vrijednosti na obrascu DCV, priložiti original ili kopiju računa za uvezenu robu, na osnovu kojih je bila prijavljena carinska vrijednost. Priloženi račun i ostale isprave moraju sadržavati sve podatke neophodne za utvrđivanje carinske vrijednosti robe, te potkrijepiti činjenice navedene u DCV-u i DCV BIS-u. Kada je carinska vrijednost prijavljena u pisanom obliku, račun zadržava carinarnica.

U slučaju uzastopnih pošiljaka robe od istog prodavača istom kupcu na temelju istih trgovačkih uvjeta, carinarnica može ne zahtijevati uz svaku deklaraciju prilaganje svih činjenica iz stavka 2. ovog članka, ali će ih zahtijevati uvijek kad se okolnosti promjene i najmanje jednom svake tri godine.

Obrasci iz stavka 2. ovoga članka popunjavaju se sukladno Prilogu 12 A ove Uredbe, koji je njezin sastavni dio.

Članak 92.

Pri uporabi računalnog sustava za automatsku obradu podataka ili ako se za neku robu odobri pojednostavnjenje u pogledu carinskih deklaracija, Carinska uprava – Središnji ured može odobriti odstupanja od načina prikazivanja podataka potrebnih za određivanje carinske vrijednosti.

Članak 93.