2.2. Krpeljni meningoencefalitis
U nas je osobito česti krpeljni meningoencefalitis (KME). Bolest se prenosi ugrizom
krpelja Ixodes ricinus. To je sezonska bolest a pojavljuje se u proljeće i ljeto. Osobito je
proširena u šumskim područjima Sjeverozapadne Hrvatske [2].
Encefalitis (Encephalitis) za razliku od meningtisa, kad je upalni proces ograničen na
moždane ovojnice, zahvaća i moždano tkivo. U većine encefalitisa klinički se mogu utvrditi i
znakovi meningitisa pa je tada riječ o meningoencefalitisu. Virusne infekcije moždanog tkiva
obično difuzno zahvaćaju cijeli mozak pa bolesnici imaju poremećaj svijesti i razne
neurološke simptome [9].
8
2.2.1. Klinička slika KME-a
Za krpeljni meningoencefalitis karakterističan je bifazičan tijek bolesti. Nakon
inkubacije od 7- 10 dana dolazi do viremije koja je odgovorna za prvu fazu bolesti, a očituje
se kratkotrajnim febrilnim stanjem s općim simptomima. Nakon latencije od 4 do 10 dana
razvija se druga faza bolesti sa znakovima zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava (serozni
meningitis ili meningoencefalitis). Druga faza obično traje oko 10 dana. Bolest uglavnom ima
dobru prognozu ali su moguće i teže posljedice s trajnim neurološkim oštećenjima, a opisani
su i smrtni ishodi [2].
2.2.2. Prijenos putem krpelja
U prirodnom ciklusu prijenosa virus KME se održava zahvaljujući trajno inficiranim
vektorima i rezervoarima između kojih se, tijekom hranjenja krpelja, uzročnik može prenositi
u oba smjera. Iako je dokazano da najmanje 16 vrsta krpelja može prenositi virus KME, za
održavanje virusa u prirodi značajne su dvije vrste: I. ricinus vektor europskog podtipa te I.
persulcatus vektor dalekoistočnog i sibirskog podtipa virusa. U svom razvojnom ciklusu
krpelj prolazi kroz tri oblika: larva, nimfa i odrasli oblik. Obrok krvi nužan je krpeljima u
svakoj razvojnoj fazi te se hrane tri puta na različitim domaćinima. U krpeljima se virus
prenosi transstadijski i transovarijski zbog čega je moguć prijenos uzročnika na sljedeće
generacije. Uz infekcije krpelja tijekom hranjenja na viremičnim životinjama dokazan je i
prijenos virusa između inficiranih i neinficiranih krpelja tijekom istodobnog hranjenja [10].
Bolest u čovjeka obično nastaje 7-14 dana nakon uboda krpelja, no inkubacija može
iznositi od jednog do 28 dana. Kod trećine zaraženih infekcija se očituje kao nespecifična
febrilna bolest, s potpunim oporavkom. Pojedini podtipovi virusa KME pokazuju afinitet za
određene dijelove SŽS-a što rezultira različitom kliničkom slikom. Infekcija virusom KME
može se očitovati kao blaga ili umjereno teška nespecifična febrilna bolest s potpunim
oporavkom. Nešto rjeđe se manifestira kao subakutni meningoencefalitis s gotovo potpunim
oporavkom ili umjerenim rezidualnim tegobama koje su prisutne duže vrijeme i koje
postupno prestaju, a može se razviti i encefalitis ili encefalomijelitis s teškim i trajnim
neurološkim posljedicama pa i smrću. Najrjeđe infekcija može imati kronični tijek s
polaganim, ali stalnim pogoršanjima što rezultira nastankom trajnih oštećenja ili bolest ima
smrtni ishod. Febrilni se oblik bolesti (“febrilna glavobolja”) pojavljuje u trećine oboljelih.
Karakteriziran je visokom temperaturom do 39°C, jakom glavoboljom, ali bez neuroloških
9
znakova te uz uredan nalaz u cerebrospinalnom likvoru. Kod ovog kliničkog oblika dolazi do
potpunog oporavka. Meningitis je praćen visokom temperaturom, glavoboljom,općom
slabošću, mučninom i povraćanjem. Očituje se različitim stupnjevima poremećaja svijesti,
nemirom,
hiperkinezijom,
tremorom,
hemiparezom/hemiplegijom
i
epilepsijom.
Karakterističan znak infekcije virusom KE je ataksija [10].
Meningoencefalomijelitis je najteži oblik bolesti koji se očituje parezama, obično 5-10
dana nakon razdoblja remisije. Pojavi pareza prethode jaki bolovi u ekstremitetima. Gornji
ekstremiteti su zahvaćeni češće od donjih. Tijek bolesti je težak, a oporavak dugotrajan s
trajnim oštećenjima u velikom broju oboljelih. U slučaju zahvaćanja produžene moždine i
moždanog debla prognoza je vrlo loša sa smrtnim ishodom unutar 5-10 dana. U rijetkim se
slučajevima mijelitis može pojaviti kao samostalna bolest [10].
U posljednjih nekoliko desetljeća suočeni smo s progresivnim globalnim zatopljenjem
uzrokovanim prekomjernom koncentracijom stakleničkih plinova u atmosferi zbog ljudske
aktivnosti. Globalno zatopljenje uzrokuje i široki raspon posljedica na ljudsko zdravlje,
uključujući i promjene u širenju krpeljom prenosivih patogena. Vremenske i prostorne
promjene temperature, oborine i vlaga imaju s velikom vjerojatnošću značajan učinak na
biologiju i ekologiju krpelja - vektora, domaćina na kojem se krpelji hrane te mogućnost
transmisije uzročnika bolesti [11].
2.3. Gnojni meningitis
Gnojni meningitis (meningitis purluenta) teška je, bakterijama prouzročena upala
moždanih ovojnica. Klinički se prezentira karakterističnim meningtičnim sindromom, koji
uključuje glavobolju, povraćanje i zakočenost šije, a pojavljuju se i različiti neurološki
simptomi s poremećajem svijesti. Bolest je vrlo teška a nerijetko završava smrtnim ishodom i
trajnim posljedicama [4].
Gnojni meningitis prouzročen meningokokom razlikuje se od ostalih gnojnih
meningitisa, jer je samo on prenosiva bolest, pa se može pojavljivati i u epidemijama, po
čemu je i dobio je epidemijski meningitis. Osim gnojnim meningitisom, meningokokna se
infekcija može očitovati i nekim drugim kliničkim oblicima koji mogu i ne mraju biti
povezani s gnojnim meningitisom [9].
Do kojeg će stupnja infekcija meningokokom napredovati ovisi o patogenosti
uzročnika i obrani organizma. Da bi meningokok prouzročio bolest, njegovi čimbenici
10
virulencije moraju svladati obranu makroorganizma. U najtežem slučaju doći će do prodora
meningokoka u središnji živčani sustav s nastankom gnojnog meningitisa [9].
2.3.1. Etiologija gnojnog meningitisa
Neisseria meningitidis, Streptococcus pneumoniae i Heamophilus influenzae najčešći
su uzročnici meningitisa u odraslih. Gram negativne bakterije (npr. E. Coli, Pseudomonas
aeruginosa, Klebsiella pneumoniae, Enterococcus itd.) sve su češći uzročnici meningitisa.
Ostali su značajniji uzročnici: Staphylococcus aureus, Streptococcus pyogenes i Listeria
monocytogenes [4].
Streptococcus pneumoniae (pneumokok) najvažniji je uzročnik gnojnog meningitisa u
odrasloj dobi. Pneumokokni je meningitis vrlo teška bolest s visokom stopom smrtnosti.
Najčešće se pojavljuje kao komplikacija pneumonije te upale uha i sinusa [4].
Neisseria meningitidis (meningokok) najvažniji je uzročnik meningitisa u djece i
mladeži. Za razliku od drugih gnojnih meningitisa, meningokokni je obilježen prenosivošću i
epidemijskim pojavljivanjem [4].
H. influenzae jedan je od češćih uzročnika gnojnih meningitisa u dječjoj dobi, od 6
mjeseci života do polaska u školu. Streptokokni i stafilokokni meningitisi uglavnom se
pojavljuju kao komplikacije gnojnih procesa u blizini mozga ili se bakterije proširuju
hematogeno iz drugih septičnih žarišta.
Listeria monocytogenes rjeđi je uzročnik meningitisa u našoj sredini, a pojavljuje se u
novorođenčadi, alkoholičara i imunokompromitiranih bolesnika [4].
2.3.2. Epidemiologija gnojnog meningitisa
Gnojni je meningitis bolest svih dobnih skupina, ali se ipak češće pojavljuje kod djece.
Ovisno o dobi razlikuje se i etiologija gnojnog meningitisa. Samo je meningokokni meningitis
prenosiva bolest, a ostali se uvijek pojavljuju sporadično [2].
2.3.3. Patogeneza gnojnog meningitisa
Gnojni se meningitisi dijele prema patogenezi nastanka na primarne i sekundarne.
Primarni gnojni meningitis nastaje bez uočljivog ili otkrivenog razloga, a takav je u prvom
redu meningokokni, a katkad i meningitisi koje uzrokuju pneumokok i hemofilus. Za razliku
od primarnog, sekundarni gnojni
meningitis nastaje zbog proširenja uzročne bakterije na
meke moždane ovojnice iz nekog upalnog žarišta iz okolice ili pak iz udaljenih gnojnih žarišta
11
u drugim organima. Unošenjem bakterija u subarahnoidalni prostor prilikom traume glave ili
kralježnice razvije se tzv. posttraumatski meningitis. No, gnojni meningitis može biti i
posljedica unošenja bakterija pri neurokirurškim zahvatima ili nesterilno izvedenom
lumbalnom punkcijom. meningitis može nastati i prodorom bakterija u subarahnoidalni
prostor kroz prirođene ili stečene patološke komunikacije između nosnih šupljina i
intrakranijskog prostora (npr. meningokele, frakture baze lubanje, kirurški zahvati na
paranazalnim sinusima) [4].
Upalni je proces lokaliziran na moždanim ovojnicama, a karakteriziran je gnojnom
upalom s nakupljanjem upalnih stanica s promjenama u likvoru, koje se otkrivaju
laboratorijskom analizom nakon punkcije [4].
2.3.4. Klinička slika
Klinička slika gnojnog meningitisa očituje se klasičnim trijasom simptoma
(meningitični sindrom): povišena temperatura, glavobolja, zakočenost šije. Popratni su
simptomi opća slabost, mučnina, povraćanje, mialgije i fotofobija, a specifični razni
neurološki simptomi i znakovi s poremećajem svijesti ili bez njega [2].
Mogu se pojaviti poremećaji svijesti od blaže somnolencije do kome, te generalizirani
epileptični napadaji. Povišen intrakranijalni tlak je komplikacija bakterijskog meningitisa i
najvažniji je razlog poremećaja svijesti. Katkada su izraženi psihomotorni nemir, fotofobija i
hiperalgezija. Bilo je ubrzano i nepravilno, a disanje ubrzano površno i nepravilno [4].
Cerebralna disfunkcija u gnojnom meningitisu očituje se smetenošću, izrazitom
pospanošću (somnolencija), delirijem, te različitim stupnjevima poremećaja svijesti, sve do
kome [2].
Zbog upalnog nadražaja meningi nastaje spazam mišića pojedinih regija, zbog čega
dolazi do zakočenosti šije (pri fleksiji vrata bolesnik ne može glavom dotaknuti sternum),
simptoma tronošca (pri pokušaju sjedenja u krevetu bolesnik se podupire rukama ispruženima
straga), prisutan je fenomen „knee kiss“ (sjedeći u krevetu bolesnik ne može poljubiti svoje
koljeno), a pozitivni su znakovi Brudzinskog (pri forsiranoj fleksiji glave bolesnik flektira
noge), Kerniga (zbog bolova ne može se ekstendirati potkoljenica ako je natkoljenica
flektirana u kuku) i Laseguea (podizanje noge ekstendirane u kuku uzrokuje bol). Često
12
bolesnici leže na boku s flektiranim rukama i nogama, ali zbog spazma leđne muskulature
mogu ležati u opistotonusu [4].
2.4. Meningokokna bolest
Meningokokna bolest može se očitovati različitim kliničkim oblicima: akutnim
nazofaringitisom, meningokokcemijom ili meningokoknom sepsom, koja može biti akutna,
fulminantna i kronična, te meningokoknim meningitisom [2].
Neisseria meningitidis uzrokuje široki spektar infekcija od asimptomatskog
kliconoštva do fulminantne sepse. Bitno je rano prepoznati i liječiti invazivne oblike bolesti
kako bi se smanjio mortalitet i komplikacije. Kao rani dijagnostički pokazatelj invazivne
bolesti navode se simptomi i znakovi sepse (bolovi u nogama, hladne okrajine, promjena boje
kože). Osip se javlja kasnije i u početku ne mora biti hemoragičan. Odsutan je u značajnog
broja bolesnika, pogotovo s meningitisom. Brzo započinjanje antimikrobnog i suportivnog
liječenja ključno je za ishod. Meningokokna bolest često predstavlja dijagnostički problem
kliničarima, a teški oblici bolesti i terapijski izazov. Uzročnik Neisseria meningitidis poseban
je po krajnostima težine infekcije, od asimptomatskog kliconoštva preko neinvazivnih i blagih
oblika bolesti do fulminantne sepse sa smrtnim ishodom unutar 24 sata od početka simptoma.
Morbiditet i mortalitet meningokokne bolesti su značajni, iako su teški, fulminantni oblici
bolesti znatno rjeđi od blagih i srednje teških oblika. Brojne su prepreke pravovremenom
postavljanju dijagnoze meningokokne bolesti. Roditelji su nedovoljno upoznati sa
simptomima meningokokne bolesti, a većinom se kao glavni zabrinjavajući simptom navodi
osip, dok se drugi, raniji simptomi rijetko spominju. Početni simptomi su nespecifični i bolest
se lako može zamijeniti s drugim, ne tako opasnim bolestima poput streptokokne angine ili
gripe, posebno za vrijeme epidemije [12].
Simptomi, obično teški, su glavobolja, mučnina povraćanje, fotofobija, pospanost,
osip, višestruko zatajivanje organa, šok i diseminirana vaskularna koagulopatija [6].
Neisseria meningitidis ili meningokok Gram negativna je bakterija koja ima oblik zrna
kave. Najčešći se nalazi u parovima (diplokok). S obzirom na strukturu kapsularnih antigena,
meningokoki su svrstani u 13 seroloških skupina (A, B, C, D itd.). Ta podjela ima veliku
epidemiološku važnost jer se bolesti prouzročene meningokokima skupine A i C pojavljuju
epidemijski, a ostale samo sporadično [2].
13
Nakon uvođenja rutinskog cijepljenja protiv Haemophilusa influenzae tip b i sve češće
primjene cjepiva protiv S. pneumoniae, Neisseria meningitidis postaje vodeći uzročnik
meningitisa u djece. N. meningitidis vodeći je uzročnik bakterijskog meningitisa u djece i
mlađih odraslih i drugi po redu uzročnik bakterijskog meningitisa kod odraslih [13].
2.4.1. Epidemiologija meningokokne bolesti
Prirodno je obitavalište meningokoka ždrijelo, odakle se izlučuje i širi kapljicama
respiratornog sekreta, osobito pri bliskom dodiru. Iako relativno često kolonizira sluznicu
nazofarinksa, meningokok malokad uzrokuje bolest jer bakterijemiju sprječavaju prirodni
obrambeni mehanizmi. Međutim, osobe koje nose meningokok u ždrijelu, a ne pokazuju
simptome bolesti (kliconoše) stali su rezervoar iz kojeg se uzročnik kapljičnim putem prenosi
na zdrave osobe. Kliconoše su najvažniji uzrok infekcije, a kliconoštvo može trajati
mjesecima. Pojava bolesti ovisi o broju kliconoša u nekoj populaciji, a kliconoštvo i bolest
najčešće se pojavljuju u kolektivima s gustim smještajem, odnosno velikim brojem mladih
ljudi u malom prostoru (vrtići, vojarne, domovi) [2].
Iako se meningokokna bolest može pojaviti epidemijski, danas se u ekonomski
razvijenijim zemljama pojavljuje sporadično. Epidemije meningokokne bolesti zahvaćaju
najsiromašnije zemlje i najsiromašnije pučanstvo. Bolest je prisutna tijekom cijele godine, a
najčešće se registrira zimi i u proljeće. N. meningitidis najčešći je uzročnik gnojnog
meningitisa u djece, adolescenata i mlađih odraslih osoba, a najčešće se pojavljuje u
dojenačkoj dobi. U nas se bolest pojavljuje sporadično a godišnje se registrira nekoliko
desetaka oboljelih [2].
2.4.2. Patogeneza meningokokne bolesti
Meningokok dospijeva u organizam respiratornim putem odnosno inhalacijom. Nakon
kolonizacije nazofarinksa u većine se osoba ne pojavljuju nikakvi simptomi bolesti, a u
manjeg broja inficiranih nastaje nazofaringitis. Samo kod nekih bolesnika meningokok sa
ždrijelne sluznice prodire u krvni optjecaj i uzrokuje bakterijemiju. I bakterijemija najčešće
prolazi supklinički, a samo katkad očituje se simptomima, odnosno prezentira se kao
meningokokna sepsa. Za vrijeme bakterijemije meningokok može probiti i krvno moždanu
barijeru i dospjeti na moždane ovojnice, i uzrokovati upalu. Do kojeg će stupnja infekcija
meningokokom napredovati ovisi o patogenosti uzročnika i obrani organizma. Da bi
14
meningokok prouzročio bolest njegovi čimbenici virulencije moraju svladati obranu
domaćina. U slučaju nadmoći makroorganizma proces će se zaustaviti u prvome stadiju i
meningokokna će infekcija proći asimptomatski ili će se očitovati samo kliničkom slikom
nazofaringitisa. U slučaju nadmoći uzročnika može doći do prodora u krv (bakterijemija) s
razvojem invazivne meningokokne bolesti koja se očituje kliničkim simptomima
meningokokne sepse različitog stupnja težine. U najtežem slučaju dolazi do prodora
meningokoka u središnji živčani sustav s nastankom gnojnog meningitisa. Za vrijeme
bakterijemije meningokok može dospjeti i u druge organe i tkiva. Za meningokoka je
karakteristično je karakteristično oštećenje endotela kapilara i malih krvnih žila s krvarenjem i
nekrozom u koži, sluznicama i unutarnjim organima [2].
2.4.3. Klinička slika
Meningokokna sepsa s meningitisom ili bez njega najčešći je oblik invazivne
meningokokne bolesti, poglavito u dojenčadi i male djece. To je generalizirani oblik
meningokokne infekcije koja može početi postupno, simptomima akutnog nazofaringitisa i
upale gornjih dišnih putova, ili naglo općim infektivnim simptomima s vrlo brzim
pogoršanjem općeg stanja bolesnika i razvojem znakova specifičnih za meningokoknu bolest.
Klinički se očituje težim poremećajem općeg stanja, glavoboljom, pojavom osipa s
krvarenjem u koži, te raznim neurološkim simptomima, septičnim šokom i zatajivanjem
organa. Od simptoma meningokokcemije najkarakterističnije su promjene na koži u obliku
sitnih krvarenja (petehije) a to može napredovati i do opsežnijih krvarenja (ekhimoze) i pravih
nekroza [2].
Osip je u početku obično rijedak, ali može vrlo brzo napredovati i zahvatiti veća
područja. Druga skupina karakterističnih simptoma jesu promjene koje nastaju zbog
bakterijemije i oslobađanja endotoksina. Mogu biti zahvaćeni razni organi a praktičnu važnost
imaju promjene na zglobovima (artritis) promjene na srcu u obliku miokarditisa i
perikarditisa, promjene na oku i nadbubrežnoj žlijezdi koje rezultiraju posebno teškim
oblikom fulminantne meningokokne sepse [2].
Ovisno i tijeku bolesti i dominaciji pojedinih simptoma, u kliničkoj slici akutne
meningokokne sepse susreće se brzi razvoj poremećaja svijesti sve do kome, te konvulzije i
drugi simptomi encefalitisa. Kliničkom slikom mogu dominirati opsežna krvarenja u koži i
sluznicama s poremećajima koagulacije krvi, te tahikardija, hipotenzija i razvoj
15
kardiovaskularnog kolapsa. Fulminantna je sepsa izrazito teška, s vrlo brzim razvojem i
zatajivanjem svih organskih sustava, a u vrlo velikom postotku završava smrtnim ishodom u
prva tri dana bolesti [2].
Meningokokni se meningitis najčešće pojavljuje u djece 6 mjeseci do desete godine
života. Taj oblik meningokokne infekcije može se pojaviti kao samostalna bolest ili se razvija
u sklopu meningokokne sepse. Uz opće simptome izražen je i meningitični sindrom. Kožne
promjene, odnosno krvarenja jednaka su kao u meningokoknoj sepsi. Redovito se registrira i
različit stupanj poremećaja svijesti i razni neurološki simptomi kao hemipareze, hemiplegije,
afazija, konvulzije, a najčešća su oštećenja moždanih živaca koji rezultiraju oštećenjem sluha
i vida te poremećajem ravnoteže itd. [2].
Osip se obično javlja relativno kasno u tijeku bolesti, a u oko četvrtine bolesnika
bolest prolazi bez osipa. U početku može biti nespecifičan i tako nas zavarati ili biti diskretan
i ostati nezamijećen. Laboratorijski nalazi prvi dan bolesti često ne ukazuju na bakterijsku
bolest, pa se nalaze niske vrijednosti C-reaktivnog proteina, dok leukociti mogu biti normalni,
ali i povišeni ili sniženi (i tako nas učvrstiti u zabludi da se radi o streptokoknoj infekciji ili
virusnoj bolesti). Inkubacija meningokokne bolesti traje od jedan do deset dana, a u pravilu je
kraća od četiri dana [12].
Meningokokna sepsa počinje općim simptomima poput vrućice, slabosti, mučnine i
povraćanja. Vrućica je u pravilu visoka, može biti praćena zimicama i tresavicama, često
slabo odgovara na antipirezu. Javljaju se još bolovi u mišićima, pogotovo nogu, koji mogu
biti toliko jaki da dijete odbija stati na noge. Osip se gotovo uvijek javlja unutar prva 24 sata
bolesti, u početku bolesti može biti makulozan ili makulopapulozan i blijediti na pritisak.
Nekada se vide nepravilne makule s centralnom hemoragijom veličine do nekoliko
milimetara. Petehije u meningokoknoj bolesti uglavnom su veće i nepravilnijih rubova nego
kod trombocitopenije, virusnih infekcija, povraćanja ili kašlja. Ekhimoze i nekroze znak su
razvoja diseminirane intravaskularne koagulopatije (DIK). Meningokokni meningitis
započinje sličnim simptomima kao i sepsa. Bolesnici se često žale na glavobolju i smetnje
koncentracije. Vrućica, pozitivni meningealni znaci i poremećaj svijesti, trijas simptoma koji
se smatra pozitivnim kod četvrtine bolesnika. Ako im se pridoda osip, skoro 90% bolesnika
imat će barem dva od četiri navedena simptoma. Ostali simptomi su povraćanje, fotofobija i
pospanost. Kovulzije ima oko petina bolesnika [12].
16
Od kožnih promjena čest je i Herpes febrilis koji ima dijagnostičko značenje, a
pojavljuje se često između trećeg ili petog dana bolesti i češći je u odraslih nego u djece [9].
Druga skupina karakterističnih simptoma jesu promjene koje nastaju zbog
bakterijemije. One mogu zahvatiti razne organe, a praktičnu važnost imaju promjene na
zglobovima (artritis), promjene na srcu u obliku miokarditisa i perikarditisa, promjene na oku
i nadbubrežnoj žlijezdi koje rezultiraju posebno teškim oblikom fulminantne sepse. Ovisno o
tijeku bolesti i dominaciji pojedinih simptoma u kliničkoj slici akutne meningokokne sepse
razlikuje se encefalitični i adrenalni oblik bolesti. Encefalitični oblik akutne meningokokne
sepse karakteriziran je naglim početkom i brzim razvojem poremećaja svijesti sve do kome, te
konvulzijama i drugim simptomima encefalitisa. U adrenalnom obliku fulminantne
meningkokne sepse (Waterhouse- Friderichsenov sindrom) kliničkom slikom dominiraju
opsežna krvarenja u koži i sluznicama, te tahikardija, hipotenzija i razvoj kardiovaskularnog
kolapsa. Oba oblika fulminatne menigokokne sepse izrazito su teška, s vrlo brzim razvojem i
zatajivanjem gotovo svih organskih sustava i, u pravilu, završavaju smrtnim ishodom u prva
tri dana bolesti [9].
Diferencijalno dijagnostički, meningokokni meningitis ponekad je teško razlučiti od
drugih gnojnih meningitisa ako nisu prisutni karakteristični simptomi meningokokcemije,
naročito petehijalni osip. No, osip sličan onome u meningokoknoj bolesti može se razviti i u
bolestima prouzročenim drugim mikroorganizmima (nekim enterovirusima i mikoplazmom),
ali i u neinfektivnim bolestima npr. trombocitopenična purpura [9].
2.4.4. Prognoza meningokokne bolesti
Rizik smrtonosnog ishoda bakterijskog meningitisa povećan je pri poremećaju svijesti,
pojavi epileptičnih napadaja unutar prva 24 sata, znakovima povišenog intrakranijalnog tlaka,
u male djece i u starijih od 50 godina, u prisutnosti ostalih bolesti, te pri odgođenoj primjeni
antibiotičke terapije. Umjerene ili teške posljedice zaostaju u oko četvrtine bolesnika, iako to
može ovisiti i o uzročniku. Česte su posljedice smanjenje intelektualnih funkcija, poremećaji
pamćenja, epileptični napadaji, gubitak sluha, vrtoglavice te poremećaji hoda [4].
|