Prvi podaci o osobama koje su u Hrvatskoj učile esperanto odnose se na već spomenutih pet djevojaka iz Osijeka, navedenih u Zamehofovu adresaru iz 1889. godine. Povjesničari esperanta kao prvi esperantski klub u Hrvatskoj navode riječki Adriatika Esperanto-Ligo, osnovan 1907. godine. Klub je imao 37 članova, pripadnika četiriju naroda, a vodio ga je mađarski barun Lajos Orczy, koji je već iduće, 1908. godine prešao među pristalice novokreiranoga međunarodnoga jezika ida, nakon čega se klub raspao (Klobučar, 2003, 97). S obzirom na činjenicu da je djelovanje kluba bilo iznimno kratka vijeka, ne smatra se ga bitnim za povijest esperantskoga pokreta u Hrvatskoj.
Dana 2. siječnja 1909. utemeljeno je u Zagrebu Društvo hrvatskih esperantista (esp. Unuiĝo de kroataj esperantistoj), kojega je osnivač i u početku predsjednik bio poliglot Mavro Špicer (1862.-1936.), tada već etablirani publicist, prevoditelj i književni kritičar4. Njegova je glavna suradnica bila Danica pl. Bedeković (1872.-1955.), po zanimanju nastavnica matematike i tehničkih predmeta, no koja se, udavši se 1903. za bankovnog službenika Vladimira pl. Bedekovića, povukla iz učiteljske službe.5 Ona je ujedno bila i glavna urednica časopisa Kroata Esperantisto, glasila Društva hrvatskih esperantista, kojega je prvi broj izašao 10. travnja 1909. godine. Iako je Društvo formalno prestalo s radom 8. veljače 1920. godine, njegove su aktivnosti prestale zapravo već krajem 1911. godine.
Inače, 1909. godina ključna je za početak esperantizma u Hrvatskoj i zbog toga što te godine izlaze iz tiska Špicerov udžbenik "Praktična obuka u esperantu s rječnikom" i knjižica "Međunarodni jezik esperanto i njegovo obćenito značenje" te Bedekovićkine knjige "Gramatika esperanta" i "Esperanto-hrvatski rječnik".
Dostları ilə paylaş: |