Tumori središnjeg žIVČanog sistema josip Konja
Yüklə 119,88 Kb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Relativna učestalost najčešćih tumora mozga u djece
- Sella/Hiazma
- Patohistološka klasifikacija tumora mozga (WHO) Neuroepitelni (neuroektodermalni) tumori
- Citogenetske promjene u malignim tumorima mozga djece
- KLINIČKE MANIFESTACIJE INTRAKRANIJALNI TUMORI
- Opći znaci i simptomi intrakranijalnih tumora
- Žarišni supratentorijski cerebralni simptomi
- Žarišni infratentorijski cerebelarni simptomi
- Glavni znaci i simptomi spinalnih tumora
- DIJAGNOSTIKA SPINALNIH TUMORA
- Kemoterapija tumora mozga
- ASTROCITOMI NISKOG STUPNJA MALIGNOSTI
- Kemoterapija za astrocitome niskog stupnja malignosti i optičke gliome Indukcija
- ASTROCITOMI VISOKOG STUPNJA MALIGNOSTI
- Podjela meduloblastoma prema stupnju rizika Srednji rizik Visoki rizik
- TUMORI PERIFERNIH ŽIVACA
- INTRAKRANIJALNI TUMORI GERMINATIVNIH STANICA
- MALIGNI TUMORI MOZGA U DOJENČADI I DJECE MLAĐE OD 3 GODINE
|
TUMORI SREDIŠNJEG ŽIVČANOG SISTEMA Josip Konja Tumori središnjeg živčanog sistema (SŽS) su najčešći solidni tumori u djece; prema učestalosti javljanja zloćudnih bolesti nalaze se na drugom mjestu odmah iza leukemija ( 20% svih zloćudnih bolesti djece). Na 1.000.000 djece do 15- te godine života dijagnosticira se godišnje približno 35 slučajeva tumora mozga. Najčešće se javljaju između 3. i 7. godine života. Većina tumora mozga (60-70%) potječe iz stanica glije i ne naginju metastaziranju izvan SŽS-a; većinom su smješteni infratentorijalno. «Supratentorijalni» tumori su – hemisferalni i tumori srednje linije dok su «infratentorijalni» – tumori moždanog debla, mezencefalona, ponsa, medule oblongate i malog mozga. Relativna učestalost pojedinih tumora prikazana je na tablici 1. Tablica 1 Relativna učestalost najčešćih tumora mozga u djece Lokalizacija i histologija Učestalost (%)
Astrocitomi niskog stupnja malignosti 13 . Ependimomi 3 Astrocitomi visokog stupnja malignosti 10 Primitivni neuroektodermalni tumor 3
Kraniofaringeom 6 Gliom očnog živca 5 UKUPNO: 40 Infratentorijalno Cerebelum Meduloblastom 20 Astrocitom 18 Ependimom 6 Moždano deblo (medula oblongata i pons) Gliomi 14 Ostalo 2 UKUPNO: 60 ___________________________________________________________________________ Etiologija tumora mozga nije do kraja razjašnjena; postoji određena povezanost između pojave tumora SŽS-a i nekih nasljednih (genetskih) bolesti kao što su neurofibromatoza tip I (NF-1), tuberozna skleroza, von Hippel-Lindau sindrom, Li-Fraumeni sindrom, Turcot sindrom, Gorlin sindrom, Bloom sindrom. Izlaganje mozga ionizirajućem zračenju povećava vjerojatnost nastanka tumora mozga (profilaktičko zračenje mozga u djece s akutnim leukemijama). Nije opažena izravna veza (povezanost) tumora središnjeg živčanog sistema s izloženošću virusima. Međutim, pacijenti s limfomima mozga učestalije su zaraženi Epstein-Barrovim virusom, a potvrđena je i njegova prisutnost u tkivu tumora. Primijećena je nešto veća učestalost pojave tumora mozga u djece čije su majke tijekom trudnoće uzimale prehrambene namirnice koje su sadržavale nitrozamin (uglavnom mesni proizvodi). Maligni gliomi se ponekad vide kao sekundarna tumorska bolest u bolesnika ranije liječenih zbog leukemija Patološka klasifikacija tumora mozga osniva se na embrionalnom i histološkom porijeklu stanica. (tablica 2.). Tumori su osim toga klasificirani i prema stupnju malignosti (unutar pojedinog tipa tumora); to je korisno u astrocitoma i ependimoma. Kriteriji koji se koriste u utvrđivanju stupnja malignosti uključuju: stanični pleomorfizam, mitotski indeks, anaplaziju i nekrozu . Stupanj I odgovara dobro diferenciranom tumoru, stupanj II srednje diferenciranom, stupanj III slabo diferenciranom, dok je tumor IV stupnja anaplastičan. Tablica 2.
Oligodendroglialni tumori(0 -1%)
Mješani gliomi
- Ependimalni tumori (10 -15%) - Ependimom - Anaplastični ependimom - Mikropapilarni ependimom - Subependimom Tumori pleksusa horiodeusa (2-3%) - Pleksuspapilom - Pleksuskarcinom
- Gangliocitom - Disembrioplastični neuroepitelijalni tumor - Gangliogliom - Desmoplastični infantilni gangliogliom - Anaplastični gangliogliom - Centralni neurocitom
- Pineocitom - Pineoblastom
- Meduloblastom - Primitivni neuroektodermalni tumor - Atipični teratoidni/rabdoidni tumor Meningealni tumori (0 – 1%) - Meningeom - Hemangiopericitom - Melanocitni tumor - Hemangioblastom Primarni limfomi SŽS-a ( <1%) Tumori zametnih stanica (Keimzeltumori) (3 – 5%) - Germinom - Embrionalni karcinom - Tumor žumanjčane vreće (Dottersacktumor) - Horiokarcinom - Teratom - Mješani tumor zametnih stanica
- Adenomi hipofize - Karcinomi hipofize - Kraniofaringeomi Metastaze tumora smještenih izvan SŽS-a ___________________________________________________________________________ Kromosomske abnormalnosti utvrđene su u mnogim tumorima mozga djece; korisne su u patološkoj klasifikaciji, naročito u diferencijaciji primitivnog neuroektodermalnog tumora od atipičnog teratoidno- rabdoidnog tumora. Najčešće citogenetske promjene nađene u tumorima mozga prikazane su na tablici 3. Tablica 3. Citogenetske promjene u malignim tumorima mozga djece Tumor Kromosom Bolest Primitivni neuroektodermalni 5q21 Turcot sindrom tumor/Meduloblastom 9q22.3 Sindrom nevoidnog bazalnog staničnog karcinoma 17p13.3 17q
Astrocitom, stupanj III-IV 7p12 Li-Fraumeni sindrom 17q11.2 Neurofibromatoza tip 1 Subependimalni veliko stanični tumor 9q34, 16p13 Tuberozna skleroza Meningeoma 22q 22q12 Neurofibromatoza tip 2 Atipični teratoidni/Rabdoidni tumor 22q11.2 PNET primitivni neuroektodermalni tumor, MB meduloblastom, ATT/RT atipični teratoidni rabdoidni tumor, NBCCS sindrom nevoidnog bazalnog staničnog karcinoma .
KLINIČKE MANIFESTACIJE INTRAKRANIJALNI TUMORI Osnovne komplikacije intrakranijalnog tumorskog rasta povezane su s razaranjem neuralnog tkiva, spacio-kompresivnim efektom i u nekim slučajevima, s opstrukcijom likvorskih putova (hidrocefalus) i kompresijom krvnih žila (infarkt). Simptomi i znaci vezani su uz lokalizaciju, veličinu, te brzinu rasta tumora: 1. Sporo-rastući tumori izazivaju masivno razmaknuće normalnih struktura te su obično već jako veliki u trenutku kada postaju simptomatski 2. Brzo-rastući tumori rano izazivaju simptome i prezentiraju se dok su još relativno mali. Najčešće prisutni znaci i simptomi intrakranijalnih tumora su povećani intrakranijalni tlak (IKT) i fokalni neurološki deficiti. Ako simptomi i znaci povišenog IKT prethode početku lokaliziranih neuroloških disfunkcija, vrlo je vjerojatno da se radi o tumoru moždane komore ili dubokih struktura srednje linije. Ako su lokalizirani znaci (epileptički napadi, ataksija, smetnje vida, kranijalne neuropatije ili disfunkcija kortikospinalnog puta) prevladavajući u odsutnosti povećanog IKT, vjerojatno je tumor porijeklom iz parenhimskih struktura (cerebralne hemisfere, moždano deblo ili mali mozak). Opći znaci i simptomi intrakranijalnih tumora
9. Povećanje neurokranijuma (karakteristično u dojenčadi zbog povećanja ICP)
Žarišni supratentorijski cerebralni simptomi Ukoliko je tumor smješten u čelnom području mozga, pacijenti obično imaju lokalnu glavobolju, usporavanje pokreta nasuprotne ruke sve do spastičke hemiplegije; značajno je povišenje raspoloženja, te disfazija ako je zahvaćen dominantni moždani režanj. Bifrontalna bolest, najčešće infiltrativni gliomi ili primarni moždani gliomi, može prouzročiti obostranu hemiparezu, oštećenje intelekta, nestabilnost raspoloženja, demenciju. Znaci tumora sljepoočnog područja mogu biti slušne halucinacije, homonimna kvadrantanopsija, agresivno ponašanje. U dominantnom režnju tumor može uzrokovati disnomiju , ponekad afaziju. Tumori tjemenog moždanog režnja uzrokuju osjetne poremećaje, homonimnu hemianopsiju, smetnje u vidnom zamjećivanju, a kod tumora dominantnog režnja aleksiju, disfagiju i neke tipove apraksije. Zatiljni tumori uzrokuju kontralateralnu homonimnu hemianopsiju, neraspoznavanje boja, greške u procjeni veličine predmeta i njihova točna smještaja. Obostrana kortikalna bolest može prouzročiti kortikalnu sljepoću. Ukoliko dolazi do prekida asocijativnih vlakana u prednjem dijelu moždane grede (korpusa kalozuma) uzrokuju pogreške izvršavanja radnja lijevom rukom. Oštećenja splenijuma (optička vlakna tu povezuju desni okcipitalni lobus i lijevi angularni girus) dovode do nemogućnosti čitanja i nemogućnosti raspoznavanja boja. Znaci tumora talamusa i bazalnih ganglija ovise o veličini tumora te o promjenama u sustavu likvorskih prostora, sve do hidrocefalusa. Ponekad se mogu pojaviti i blaže senzorne abnormalnosti suprotne strane. Masivnije oštećenje bazalnih ganglija uzrokuje nasuprotni intencijski tremor i smetnje pokreta slične hamibalizmu. Žarišni infratentorijski cerebelarni simptomi Moždano deblo sastoji se od medule oblongate i ponsa, te sadrži skupine jezgara i aksone. Zbog toga tumori tog područja, veličine čak par milimetara, mogu izazvati teške poremećaje. Tumori mogu rasti u samome moždanom deblu ili se širiti izvan njega u prostor četvrte komore ili peripontine cisterne. Kranijalni živci mogu biti zahvaćeni na razini svojih jezgara ili distalnije, kada već napuste moždano deblo. Najučestaliji tumori tog područja su gliomi (astrocitomi). U 90% bolesnika najraniji su znaci paraliza kranijskih živaca, najčešće šestog i sedmog; zatim su zahvaćeni dugi putevi, što dovodi do hemipareze, ataksije, parapareze, hemosenzornih sindroma te štucanja. Srednji mozak smješten između ponsa i velikog mozga čine tektum, cerebralni pedunkli i cerebralni akvedukt. Tumori mezencefalona prouzročiti će hidrocefalus i cerebelarne znake, ali ubrzo i simptome sedmog, devetog, desetog i obično kasnije, šestoga kranijskog živca; ponekad su udruženi s disartrijom i promjenama ponašanja. Tumori četvrte moždane komore uzrokuju hidrocefalus. Tumori maloga mozga koji sporo rastu očituju se glavoboljama, mučninama, blagim smetnjama hoda i ataksijom. U tumora koji brže rastu pojavljuju se jutarnje glavobolje, povraćanja, zanošenja i padanja u hodu, nistagmus, vrtoglavica i vidne smetnje izazvane edemom papila. Nenormalno držanje glave, zabačene unatrag i nastranu suprotnu tumoru , često se vidi u djece. To upozorava na unilateralnu hernijaciju cerebelarne tonzile u foramen magnum, Rjeđa je paraliza šestoga moždanog živca. Lezije u području vermisa vode k ataksiji u hodu, dok lezije u hemisferi malog mozga vode k ataksiji gornjih ekstremiteta. Kod tumora baze lubanje često se vide simptomi sindroma ponto cerebelarnog kuta ( pareza facijalisa, poremećaj dodira i osjeta lica, ponekad ataksija pri hodu, gluhoća i vestibularna disfunkcija). Tumori selarnog i paraselarnog područja mogu prouzročiti hemianopsiju, rjeđe optičku atrofiju i sljepoću; ovi tumori mogu potiskivati hipotalamus i neizravno treću komoru vodeći opstruktivnom hidrocefalusu sa znacima povišenog intrakranijskog tlaka. Neki hipofizni tumori dovode do simptoma poremećaja hormonske ravnoteže. Spinalni simptomi Spinalni tumnori uzrokuju lokalne i udaljene simptome. Lokalni simptomi ukazuju na tumorsko sijelo duž spinalne osovine, a udaljeni simptomi su zank zahvačenosti motoričkih i senzoričkih dugih puteva leđne moždine, kaudalno od mjesta tumora. Neurološka simptomatika često počinje unilateralno; potpuni Brown-Sequardov sindrom spinalne hemisekcije rijetko se opaža. Osebujnije su motoričke promjene: slabost i spasticitet nogu, ukoliko je tumor rostralno od medularnog konusa ili slabost i flakcidna pareza nogu, ako je ispod konusa. Senzorna oštećenja počinju tipično distalno u stopalu. Disfunkcija mokraćnog mjehura nastaje kasnije u tumora iznad konusa ali može biti i rani simptom tumora u razini ili ispod konusa. U pravilu, klinički, gornja je razina štete na dugom putu nekoliko segmenata ispod mjesta tumora. Među znacima koštanih tumora kralježnice bol je osnovni simptom i karakteristična je za metastatske tumore. Pritisak na spinalne živčane korijene stvara bol, oštećenje senzibiliteta, te slabost i atrofiju u pripadujućoj radikularnoj opskrbi. Ponekad cervikalni intramedularni tumori oponašaju siringomijeliju. SPINALNI TUMORI Spinalni tumori djece mogu se naći bilo gdje duž leđne moždine uzrokujući kompresiju sadržaja spinalnog kanala. Lokalizirana bol u leđima djeteta ili adolescenta mora pobuditi sumnju na tumor leđne moždine. Glavni znaci i simptomi tumora leđne moždine prikazani su na tablici 4. Većina spinalnih tumora udružena je sa mišićnom slabosti (zahvaćena mišićna grupa podudara se sa nivom spinalne lezije). Spinalni tumori dijele se u tri grupe:
Tablica 4. Glavni znaci i simptomi spinalnih tumora Bol u leđima (50% slučajeva) Otpor pri savijanju trupa Spazam paraspinalnih mišića Spinalne deformacije (naročito progresivna skolioza) Poremećaji hoda Mišićna slabost (flacidna ili spastična) Promjene refleksa (naročito su smanjeni na rukama a pojačani na nogama) Senzorna oštećenja (poremećaji osjeta) ispod nivoa tumora Smanjenje znojenja ispod nivoa tumora Babinski pozitivan Poremećaji (slabljenje – popuštanje ) sfinktera (urinarni ili analni) Nistagmus (kod oštećenja gornjih dijelova cervikalne kralježnice) DIJAGNOSTIKA U dijagnostičkom procesu koriste se kompjuterizirana tomografija (CT - sa i bez kontrasta), magnetska rezonanca (MRI), magnetska rezonantska angiografija (MRA), magnetska rezonantska spektroskopija (MRS), pozitronska emisijska tomografija (PET), angiografija, pregled likvora, vida, sluha, elektroencefalografija, po potrebi punkcija koštane srži te scintigrafija skeleta. KOMPJUTERIZIRANA TOMOGRAFIJA Kompjuterizirana tomografija važna je u dijagnosticiranju zloćudnih bolesti SŽS-a; snimke učinjene sa ili bez jodnog kontrasta otkrivaju 95% tumora mozga, međutim tumori stražnje lubanjske jame koji su česti u djece, mogu se bolje evaluirati sa magnetskom rezonancom. Kratkotrajna sedacija je često potrebna . CT je korisniji od MRI u evaluaciji koštanih lezija, otkrivanju kalcifikacija u tumoru, ispitivanju nestabilnog pacijenta (jer snimanje kraće traje). MAGNETSKA REZONANCA Magnetska rezonanca (MRI) ima slijedeće prednosti u odnosu na CT: nema ionizirajućeg zračenja (naročito u multiplom praćenju), ima veću osjetljivost u otkrivanju tumora mozga naročito u temporalnom režnju i stražnjoj lubanjskoj jami, snima u multiplim plohama - što je korisno kod planiranja neurokirurškog zahvata. Specifičnost MRI povećava se dodatkom kontrasta (gadolinium dietilentriaminopentacid Gd-DTPA ); na taj je način moguće prikazati područja prekida krvno-moždane barijere (što se često vidi u tumorima mozga), olakšava se identifikacija tumora unutar područja okolnog edema, poboljšava se razgraničenje cističnih od solidnih tumorskih elemenata kao i diferenciranje rezidualnih tumora od glioze .Glavni nedostatak MRI u dojenčadi i djece je dugo vrijeme potrebno za kompletno snimanje zbog čega je potrebna sedacija.
Magnetska rezonantska angiografija (MRA) pomaže u preoperativnoj vizualizaciji anatomski normalnih krvnih žila i krvnih žila tumora. MAGNETSKA REZONANTSKA SPEKTROSKOPIJA Magnetska rezonantska spektroskopija (MRS) je nova metoda koja može pomoći u dijagnostici te praćenju tumora mozga. Ovom pretragom moguće je uočiti razliku između malignog tumora i područja nekroze, uspoređujući odnos kreatin/holin. Ova tehnika u kombinaciji sa karakteristikama tumora utvrđenim sa MRI, mjestom tumora te drugim karakteristikama pacijenta omogućuje – da se preoperativno sa većom sigurnošću predvidi tip tumora; također može pomoći u razlikovanju postoperativnih rezidualnih tumora od postoperativnih promjena. POZITRONSKA EMISIJSKA TOMOGRAFIJA Pozitronska emisijska tomografija (PET) je korisna za evaluaciju tumora mozga. jer omogućuje vizualizaciji (slikovno prikazivanje) metaboličke razlike između normalnih i malignih stanica. Astrocitomi i oligodendrogliomi su hipometabolički dok anaplastički astrocitomi i glioblastomi multiforme su hipermetabolički. PET je koristan u utvrđivanju: stupnja malignosti tumora, prognozi, određivanju mjesta biopsije, razlikovanju povratka tumora od postkirurških promjena, nekroze, ožiljaka i edema (u bolesnika koji su se podvrgli radio te kemoterapiji).
dietilentriaminopentacid (Gd-DTPA) su zamjenile mijelografiju u evaluaciji meningealnog širenja tumora mozga u leđnu moždinu i prikazivanju tumora leđne moždine.
Analizom cerebrospinalnog likvora moguće je utvrditi broj i izgled stanica (citocentrifugiranje), sadržaj glukoze i proteina, alfa- fetoprotein (AFP), human horionski gonadotropin (hCG).
Ove su pretrage indicirane u meduloblastoma i ependimoma visokog stupnja malignosti jer manji dio bolesnika ima sistemske metastaze u trenutku postavljanja dijagnoze. LIJEČENJE U liječenju se koristi neurokirurški zahvat, zračenje te kemoterapija. Svrha neurokirurškog zahvata je:
Preoperativna primjena deksamethasona značajno smanjuje peritumorski edem te na taj način smanjuje fokalne (žarišne) simptome i često eliminira potrebu za hitnim kirurškim zahvatom. U bolesnika sa hidrocefalusom (umjereni do teški), ventrikulostomija (endoskopska ili standardna) može smanjiti povišen IKT. Resekcija tumora je sigurna kada se provodi 1-2 dana nakon redukcije edema i IKT. Tehničke pomoći u neurokirurgiji koje mogu poboljšati uspjeh kirurškog zahvata uključuju ultrazvučni aspirator, slikovno vođenje koje omogućuje trodimenzionalni prikaz tumora, funkcionalni prikaz i elektrokortikografiju koje omogućuju pre- i intraoperativnu diferencijaciju normalnog od tumorskog tkiva te neuroendoskopiju. Stereotaktičke biopsije omogućuju biopsiju duboko smještenih tumora srednje linije. Idealni cilj neurokirurškog zahvata je totalna resekcija tumora (vjerojatno ostavljajući mikroskopske rezidue). RADIOTERAPIJA Većina bolesnika sa tumorima mozga visokog stupnja malignosti zahtjeva radioterapiju kako bi se postigla lokalna kontrola mikroskopskih i makroskopskih rezidua tumora Tumori koji nisu značajno infiltrativni ili su dobro omeđeni (astrocitomi I i II stupnja, meningeomi, oligodendrogliomi) zrače se manjim poljima koja za 2-3 cm prelaze rubove vidljiva tumora odnosno edema (prema CT nalazu) dok se tumori visokog stupnja malignosti ili multifokalnog pojavljivanja (glioblastomi) zrače većim poljima ili se zrači cijeli mozak; polje zračenja mora za 3-4 cm prelaziti rubove vidljiva tumora odnosno edema prema CT nalazu. Tumori mozga ili leđne moždine zrače se visokoenergetskim fotonima ( X, gama zrake) i elektronima (linearni akcelerator, betatron ili telekobalt). Rezidualni, dobro ograničeni tumori mogu se nakon operacije zračiti intersticijalnom radioterapijom, privremenom implantacijom radioizotopa. Tumori koji nisu veći od 3 cm (u promjeru), mogu se zračiti i stereotaktičkom radiokirurgijom (gamma-knife) pri čemu se na mali obujam primjenjuju pojedinačne visoke doze zračenja s velikom preciznošću. Široka upotreba ionizirajućeg zračenja tumora mozga u djece dovela je do povećanja dugotrajnog preživljenja. Da bi se izbjegle rane akutne promjene (edem mozga) te kasna kronična ireverzibilna oštećenja krvnih žila s popratnom radionekrozom, potrebno je izbjegavati primjenu većih doza i većih polja zračenja. Ukupna doza radioterapije ovisi o tipu (sijelu i senzitivnosti) tumora, dobi djeteta , volumenu mozga ili leđne moždine koji se tretira. Radijacijska terapija sa moduliranjem intenziteta (IMRT) koja koristi kompleksno kompjutersko planiranje danas je sve više u upotrebi. Doza zračenja se pokušava smanjiti dodatnim korištenjem kemoterapije. Djeca mlađa od 3 godine predstavljaju veliki problem u planiranju radioterapije; u toj grupi pokušava se izbjeći ili odgoditi radijacijsku terapiju inicijalnim tretmanom s kemoterapijom - preliminarni rezultati su ohrabrujući ali zahtijevaju daljnju evaluaciju. U terapiji meduloblastoma, takav pristup omogućuje smanjenje doze kraniospinalnog zračenja za jednu trećinu. Brahiterapija, stereotaktička radiokirurgija, i frakcionirana stareotaktička radiokirurgija su alternative konvencionalnoj radioterapiji; u bolesnika sa relapsom bolesti pokazale su se djelotvorne. KEMOTERAPIJA Kemoterapija ima sve veću ulogu u liječenju tumora mozga. Dugo vremena prevladavalo je mišljenje da citostatici koji se primjenjuju u terapiji malignih tumora mozga trebaju biti liposolubilni, neionizirani kod fiziološkog pH i male molekularne težine kako bi mogli proći kroz «krvno-moždanu» barijeru. Novija istraživanja pokazala su da je «neovaskularizacija» koja postoji u svakom zloćudnom tumoru, prisutna i u tumorima mozga. Patološkom vaskularizacijom narušena je cjelovitost «krvno-moždane» barijere. Defekti u endotelu i u perivaskularnim strukturama krvnih žila tumora povećavaju propusnost za ionizirane i hidrofilne supstance, izrazito spram zdravog moždanog tkiva. Time je dokazana znatno manja uloga liposolubilnosti citostatika u prodiranju u tumor i peritumorsko moždano tkivo nego što se mislilo, premda ne postoji ni potpuno slobodna difuzija svih citostatika iz plazme u ekstravaskularne prostore zloćudnih moždanih tumora. Faktori kao što su tumorska heterogenost, kinetika stanica i način davanja, distribucija i ekskrekcija lijeka imaju značajnu ulogu u određivanju kemoterapeutske osjetljivosti pojedinog tumora . Tumori s niskim mitotskim indeksom i niskom frakcijom rasta slabije su osjetljivi na kemoterapiju za razliku od tumora sa visokim mitotskim indeksom i većom frakcijom rasta koji su znatno osjetljiviji na kemoterapiju. Cerebrospinalni likvor (CSF) cirkulira preko velike površine mozga i predstavlja jedan alternativni put za primjenu kemoterapije; na taj se način mogu postići značajno više koncentracije lijeka u SŽS. Intratekalni put davanja najčešće je primjenjivan u slučajevima meningealnog širenja ili u onih tumora u kojih je rizik širenja kroz CSF visok. Adjuvantna kemoterapija primjenjivana je u nekim primarnim tumorima mozga kao i u liječenju relapsa bolesti. U određenim slučajevima ona omogućuje primjenu manjih doza zračenja sa jednakim ili poboljšanim ishodom. Adjuvantna kemoterapija u kombinaciji sa radioterapijom može poboljšati rezultate liječenja. Danas se vrše istraživanja sa genskom terapijom, imunoterapijom, adoptivnom celularnom terapijom i markiranim lijekovima kao što su analozi somatostatina koji vežući se na receptore tumorskih stanica, svojim antimitogenim djelovanjem i supresijom faktora rasta izazivaju njihovo propadanje. U tijeku su ispitivanja preparata koji inhibiraju angiogenezu, proliferaciju i migraciju tumorskih stanica što će sve doprinjeti da se i u pedijatrijskoj neuroonkologiji poboljšaju rezultati liječenja. ASTROCITOMI Astrocitomi predstavljaju 50% svih tumora mozga u djece; najčešće se javljaju između 5-6 i 12-13 godine. Svjetska zdravstvena organizacija dijeli ih prema stupnju malignosti u 4 stupnja. Tumori niskog stupnja malignosti (WHO I i II) razlikuju se histološki od astrocitoma visokog stupnja malignosti ( WHO III i IV) prema mitotskoj aktivnosti, stupnju nekroze i odsutnosti staničnog pleomorfizma; postoji nekoliko histoloških podtipova: a) Pilocitički astrocitom (WHO stupanj I) ima fibrilarnu strukturu, rijetke mitoze i klasično Rosenthalove niti; obično se vlada benigno. Ti su tumori dobro ograničeni i rastu sporo. b) Difuzni ili fibrilarni astrocitom je više celularan i infiltrativan i veća je vjerojatnost da će se podvrći anaplastičkim promjenama (WHO stupanj II). c) Anaplastični astrocitom je jako celularan sa značajnom staničnom atipijom; lokalno je invazivan i agresivan (WHO stupanj III) d) Glioblastoma multiforme je najmaligniji podtip astrocitoma ; karakteriziran je s povećanom anaplazijom jezgri, pseudopalisadama te multinuklearnim gigantskim stanicama (WHO stupanj IV) Većina cerebelarnih astrocitima ostaju ograničeni na cerebelum i vrlo se rijetko šire putem neuralne osovine Tablica 5. Kemoterapija tumora mozga Protokol Doze/put Učestalost CCNU 100 mg/m2 p.o. dan 1 svakih 6 tjedana , 8 ciklusa Vinkristin 1,5 mg/m2 IV, dani 1,8 Prednison 40 mg/m2 PO , dani 1-14
Vinkristin 1,5 mg/m2 IV, dan 1,8 Prokarbazin 100 mg/m2 PO dani 1-14
Vinkristin 1,5 mg/m2 IV dani 1,8,14 Cisplatin 75 mg/m2 IV dan 1 kroz 6 sati
Temozolomid 150-200 mg/m2 dnevno PO x 5 dana svakih 28 dana ; 6-12 ciklusa Ili Vinkristin 0,065 mg/kg IV, dani 1,8,29,36 svakih 12 tjedana ; 4 ciklusa Ciklofosfamid 65 mg/kg IV, dani 1,29 za djecu dobi 24-36 mjeseci Cisplatin 4 mg/kg IV kroz 6 sati, dan 57 Etopozid 6,5 mg/kg IV kroz 1 sat, dani 59,60 Za djecu mlađu od 24 mjeseca u trenutku postavljanja dijagnoze; 8 ciklusa ___________________________________________________________________________
Astrocitomi niskog stupnja malignosti (pilocitički astrocitom – WHO stupanj I i difuzni ili fibrilarni astrocitom – WHO stupanj II /) uzrokuju razvoj hidrocefalusa, žarišne neurološke simptome i/ili epileptičke napade. LIJEČENJE U početnom liječenju primjenjuje se kirurški zahvat (totalna resekcija je poželjna). Pilocitični astrocitomi su sporo rastući dobro ograničeni tumori zbog čega je moguća kompletna resekcija u 90% bolesnika sa tumorima stražnje jame kao i za većinu hemisferalnih tumora. U suprotnosti, difuzni ili fibrilarni astrocitomi niskog stupnja malignosti su infiltrativni i nisu tako često kompletno resektabilni. Diencefalični tumori su obično prekrupni tako da je totalna resekcija moguća u manje od 40% slučajeva. Ako je odstranjenje kompletno, daljnje liječenje nije potrebno. Pacijenti sa značajnim rezidualnim tumorom postoperativno mogu zahtijevati daljnju terapiju ukoliko je rizik od slijedećeg kirurškog zahvata (da se odstrani progresivni tumor) prevelik. Uloga radioterapije nije točno određena. Mogućnost ponovne resekcije hemisferične lezije obično dozvoljava da se odgodi adjuvantna terapija. Suvremeni protokoli koriste radioterapiju kada kemoterapija nije pokazala djelotvornost u neresektabilnim simptomatskim tumorima. Doza zračenja je 5000 - 5500 cGy , ovisno o dobi, (na ležište tumora i još 2 cm ruba). U dubokim lokalizacijama tumora srednje linije, primjenjuje se kemoterapija kako bi se izbjegli dugotrajni efekti radijacije na vitalna područja, uključujući hipofizu.
malignosti najčešće se primjenjuje kemoterapija koja se sastoji od primjene karboplatina i vinkristina (tablica 5). Povoljan odgovor se postiže u 56% bolesnika. Pacijenti mlađi od 5 godina imaju 3-godišnje preživljenje bez progresije tumora (PFS) od 74%, dok je u starije djece ono 39%. Ranije studije utvrdile su povoljan odgovor u 52% bolesnika sa relapsom bolesti. U tijeku su istraživanja koja uspoređuju efikasnost kombinacije karboplatinuma i vinkristina sa kombinacijom 6-tioguanin, prokarbazin, CCNU i vinkristin. Za relaps bolesti ispituje se primjena monokemoterapije s vinblastinom; preliminarni rezultati su povoljni. Pet i deset godišnje preživljenje za kompletno resektabilne supratentorijalne astrocitome niskog stupnja malignosti tretirane samo kirurškim zahvatom je 76-100%. U bolesnika sa djelomično resektabilnim astrocitomima niskog stupnja malignosti koji su bili samo observirani (bez tretmana) ili su bili tretirani sa postoperativnom radioterapijom, 5 i 10 godišnje preživljenje je 67-87% odnosno 67-94% . Recidiv nisko malignog astrocitoma liječi se kirurški kada je to moguće. Ako nije kompletno resektabilan primjenjuje se kemoterapija i/ili radijacija, ovisno o ranije primljenoj terapiji
V V V V V V V V V V C C C C C C C C
C: Carboplatin 175 mg/m2 i.v. V: Vinkristin 1,5 mg/m2 i.v. (maksimalna doza 2 mg)
Primjena stereotaktičke radioterapije ispituje se kao tehnika kojom se povećava lokalna tumorska doza.
prokarbazin (ili prednison) (tablica 4.) je trenutačni standard, ali bez velike resekcije,kemoterapija nije djelotvorna. PFS je približno 33% za 5 godina. Temozolomid značajno poboljšava preživljenje u odraslih kada dobiju 6 ciklusa ovog lijeka nakon radioterapije i ta se efikasnost upravo ispituje u djece. U liječenju relapsa anaplastičkog astrocitoma od nedavno se ispituje učinkovitost monoklonskih antitijela h-R3 (Nimotuzumab); preliminarni rezultati su ohrabrujući. MEDULOBLASTOM Meduloblastom je najčešći tumor SŽS-a u djece (20% tumora mozga djece); u 80% slučajeva javlja se prije 15 godine života. Tumor je prisutan u stražnjoj lubanjskoj jami i širi se kroz subarahnoidne prostore. U trenutku postavljanja dijagnoze tumor je već proširen u SŽS-u izvan primarne lokalizacije u više od 40% slučajeva. Ekstraneuralno širenje na kosti, koštanu srž, pluća, jetru ili limfne čvorove javlja se u približno 4% bolesnika.
Tablica 7. Podjela meduloblastoma prema stupnju rizika Srednji rizik Visoki rizik Proširenost bolesti Negativna CSF citologija Pozitivna CSF citologija Normalni MRI leđne Pozitivni MRI leđne moždine moždine sa Gd-DTPA Volumen rezidualnog < 1.5 cm2 > 1.5 cm2 tumora
Histologija Nediferencirana Veliko-stanični anaplastični Dob kod dijagnoze >3 godine < 3 godine ________________________________________________________________________
radiosenzibilni. Standardna doza radioterapije je 5400 – 5580 cGy na područje primarnog tumora, za lokaliziranu bolest u području neuralne osovine 2340 cGy, te 3600 cGy za diseminiranu bolest. Korištenje IMRT je važno u pokušaju da se zaštiti kohlea u smanjenju oštećenja sluha izazvanog terapijom. Radijacijska terapija u djece s meduloblastomom mlađe od 3 godine života je kontraverzna. Primjenom kemoterapije pokušava se izbjeći ili odgoditi te smanjiti doza radioterapije u toj grupi bolesnika. Zbog relativno brzog rasta te visokog mitotskog indeksa brojni citostatici su se pokazali djelotvornim u liječenju meduloblastoma.
U bolesnika srednjeg rizika liječenih s adjuvantnom radioterapijom i kemoterapijom 5 - godišnje preživljenje bez povratka bolesti (DFS) je 89% dok je u visoko-rizičnih bolesnika liječenih kraniospinalnom radioterapijom i kemoterapijom 45-50%. Ukoliko se primjenjuju izrazito agresivni protokoli s visokim dozama citostatika u kombinaciji s autolognom transplantacijom matičnih stanica 2 godišnje preživljenje bez povratka bolesti je 73-78%. Pažljivim praćenjem bolesnika nakon terapije može se otkriti većina recidiva prije pojave prvih simptoma. Nedavne studije pokazuju poboljšanje preživljenja u bolesnika s relapsom u kojih su bile korištene visoke doze karboplatina, tiotepe i etoposida praćene s autolognom transplantacijom matičnih stanica ( PFS 30% ). TUMORI MOŽDANOG DEBLA Gliomi moždanog debla predstavljaju 15-20% tumora mozga djece; najčešće se javljaju između 6 – 7 godine. Rastu različitom brzinom ali uvijek infiltrativno. U 50% bolesnika vidljivi su znaci zahvačanja kranijalnih živaca. Kod malignijih formi, brzi infiltrativni rast dovodi do cirkulacijskih smetnji i edema u okolišu tumora pa su vodeći prvi simptomi povećanje intrakranijskog tlaka i zastojna papila. Prema klasifikaciji svjetske zdravstvene organizacije (WHO) – prema stupnju maligniteta dijele se na 4 stupnja .Bolesnici s gliomima II – IV stupnja u prosjeku prežive manje od 1 godine a tek svega 10 – 20% dvije godine, za razliku od bolesnika s gliomima I stupnja (koji uglavnom imaju fokalne lezije) čije je 2 godišnje preživljenje oko 60%. Premda je osjetljivost ovih tumora na kemoterapiju i radioterapiju velika, prognoza im je loša.. LIJEČENJE Kirurški zahvat najčešće nije moguć jer proces obično zahvaća vitalne strukture moždanog tkiva. Nema vidljive koristi od kirurške biopsije kada su radiološke pretrage i klinička slika indikativne da se radi o difuznom infiltrativnom gliomu. Ukoliko se radi o fokalnom tumoru neurokirurški zahvat je neophodan i daljnje postoperativno liječenje nije potrebno. U bolesnika sa infiltrativnim gliomima ponsa primjenjuje se zračenje ograničenih polja ( s 5400 cGy) kao standardna palijativna terapija. Zrači se definirani tumorski prostor i još 2 cm ruba oko samog tumora. Potrebno je maksimalno smanjiti edem mozga što se postiže primjenom visokih doza kortikosteroida tijekom čitavog perioda zračenja. Djeca sa difuzno infiltrativnim gliomima ponsa u početku često povoljno odgovore na zračenje ali se progresija bolesti obično vidi unutar 8-12 mjeseci. Korištenje kombinirane kemoterapije nakon provedenog zračenja nije produžilo vrijeme preživljenja u bolesnika s tumorima moždanog debla.. Premda neki kemoterapeutski protokoli (HIT-GBM studija – Cisplatin, Etoposid, Ifosfamid) potvrđuju napredak u preživljenju u novo dijagnosticiranih bolesnika, kemoterapija ipak ima palijativnu ulogu. Upravo su u tijeku istraživanja efikasnosti monoklonskih h-R3 antitijela (Nimotuzumab) u bolesnika sa rezistentnim glioblastoma multiforme; preliminarni rezultati su povoljni. Prognoza za tumore moždanog debla je loša. U bolesnika u kojih su primijenjene visoke doze zračenja 5 godišnje preživljenje postiže se u 5 – 20% slučajeva. Djeca sa difuznim infiltrirajućim gliomima često u početku dobro odgovore na radioterapiju ali se progresija bolesti obično već vidi unutar 8-12 mjeseci. EPENDIMOMI Ependimomi nastaju iz sloja epitela koji pokriva komore i proteže se prema dolje središtem spinalne moždine, ostatkom centralnog kanala. Makroskopski, unutar četvrte komore koja je ujedno i njihova najčešća lokalizacija, javljaju se kao tipične, solidne ili papilarne mase koje izrastaju iz dna komore i, premda često dobro ograničeni od susjednog mozga, njihova blizina vitalnim medularnim i pontinim jezgrama obično potpun oporavak čini nemogućim. 50% ependimoma se javlja tijekom djetinjstva i adolescencije i predstavlja približno 9% tumora mozga u djece; javljaju se bilo infratentorijalno ili supratentorijalno. Ependimomi se mogu također pojaviti u području leđne moždine i predstavljaju 25% svih spinalnih tumora; kod intraspinalmnih tumora ta oštra odvojenost katkada čini mogućim potpuno otklanjanje tumora, a time i liječenje. Ependimalni tumori se prema WHO klasifikaciji patohistološki dijele na :
Obstruktivni hidrocefalus je najčešće prezentirajuće stanje LIJEČENJE Totalno uklanjanje tumora je teško sprovedivo, naročito u tumorima koji vuku porijeklo iz 4. komore. Međutim, kako velika totalna ili gotovo totalna ( rezidua manja od 1,5cm) resekcija tumora najčešće dovodi do bitno boljeg ishoda, treba ju pokušati napraviti. U nekim novim studijama , pacijenti sa subtotalnom resekcijom dobivaju dva bloka neoadjuvantne kemoterapije kako bi se poboljšala resektabilnost prije potencijalne second-look operacije. S obzirom da nakon kirurškog zahvata u visokom postotku dolazi do recidiva, potrebno je postoperativno primijeniti radioterapiju; na taj način značajno se povećava postotak dugotrajnog preživljenja. Ukoliko se radi o lokaliziranom tumoru bez znakova subarahnoidnog širenja primjenjuje se lokalna iradijacija ( 5000-6000 cGy) uz zahvačanje ruba tumora. Primjena adjuvantne kemoterapije nije pokazala prednosti. Međutim, iako su derivati platine najaktivniji, oni još nisu dio standardne terapije. U djece mlađe od 3 godine, primjenjuje se kemoterapija (tablica 4 ) kako bi se postigla i održala remisija (nekoliko mjeseci do godine dana) i odgodila radioterapija koja će se primijeniti kada dijete bude starije i kada će nuspojave biti manje. Prognoza ependimoma ovisna je o inicijalnoj širini resekcije. Pacijenti u kojih je izvršena totalna resekcija te zračenje imaju 5-godišnje preživljenje od 67-80% , odnosno 22-47% ukoliko su imali samo subtotalnu resekciju i zračenje OLIGODENDROGLIOM Ovi tumori čine oko 5% svih glioma; najčešće se javljaju u srednjoj životnoj dobi , i to najčešće u moždanim hemisferama. Makroskopski su to dobro ograničene, želatinozne sive mase, često s cistama, žarišnim krvarenjima i kalcifikacijama. Kalcifikacije su često vrijedan radiološki znak. Katkada postoji širenje tumora u subarahnoidalni prostor i diseminacija kroz cerebrospinalni likvor. Prate ih gotovo uvijek epileptički napadaji, često s generalizacijom. Najčešće se pojavljuju u čelnim i tjemenim područjima, o čemu ovisi i klinička slika bolesti. Ovi tumori imaju vrlo različitu prognozu što ovisi od stupnja anaplazije Principi liječenja isti su kao i kod ostalih glioma. OPTIČKI GLIOMI Optički gliomi predstavljaju 5% primarnih tumora SŽS-a u djece; većinom se dijagnosticiraju sa 5-6 godina života. U djece starije od 4 godine obično se vidi zahvaćanje optičke hijazme. Neurofibromatoza je prisutna u 70% bolesnika sa tumorima optičkog živca ili hiazme. Neurološki znakovi obuhvaćaju oštećenje vida, proptozu, optičku atrofiju i edem papile. U male djece asimetrični nistagmus može biti prvi i jedini znak tumora hiazme. Tumori koji se šire preko optičkog puta obično su udruženi sa disfunkcijom hipotalamusa; histološki, približno 90% su astrocitomi niskog stupnja malignosti. LIJEČENJE Magnetska rezonanca i kompjuterizirana tomografija koriste se pri postavljanju kliničke dijagnoze jer biopsija tumora može oštetiti vid. Biopsija se rijetko koristi u specifičnim okolnostima, kada je tumor inoperabilan zbog svoje veličine i kada postoji opasnost od oštećenja vida neurokirurškim zahvatom. Neurokiruški se zahvat primjenjuje kod tumora koji se šire u optički kanal ili uzrokuju oštećenje vida. Uloga radioterapije u optičkih glioma nije još kompletno utvrđena ali može imati povoljnu ulogu u očuvanju vida. Zračenje se primjenjuje u bolesnika sa progresivnom bolesti umjesto kirurškog zahvata, naročito za hiazmatsko-hipotalamične lezije. Obično se preporuča zračenje područja tumora sa 4500-5000 cGy kroz 5 - 6 tjedana Kemoterapija se koristi za liječenje progresivne bolesti.
Ili
Ili 3. Carboplatin+ Vinkristin (8-12 ciklusa) Zbog toga što optički gliomi mogu imati indolentan tijek, odluka o liječenju donosi se osnovu radioloških nalaza te procjeni oštrine vida i vidnog polja.
b) U slučaju progresije na osnovu MRI nalaza i procjene vida, sa širenjem tumora straga u optički kanal, preporuča se kemoterapija. c) Kod progresije na osnovu procjene vida, bez širenja tumora u optički kanal indicirana je kemoterapija u nastojanju da se sačuva funkcija vida. Primjenom karboplatina i vinkristina postiže se 5 godišnje preživljenje bez progresije bolesti u 68% bolesnika. KRANIOFARINGEOMI Kraniofaringeomi predstavljaju 6-9% tumora mozga u djece; najčešće se javljaju od 5 - 10 godine života; mogu zahvatiti pituitarnu žljezdu (epifizu). Bolesnici imaju simptome povećanog intrakranijalnog tlaka , gubitka vida i endokrinih poremećaja zbog čega je potrebna nadomjesna supstitucijska terapija sa kortizonom, tiroksinom, hormonom rasta i seksualnim hormonima. Ovi su tumori sporo rastuće benigne lezije smješteni usred vitalnih anatomskih struktura. LIJEČENJE Kraniofaringeomi trebaju biti kompletno odstranjeni ako je moguće, bez uzrokovanja neželjenih neuroloških posljedica. Kompletna ekscizija je moguća u 60-90% slučajeva. Ukoliko je radikalna ekscizija moguća bez značajnog postoperativnog morbiditeta provodi se primarno kirurško liječenje. Međutim, postoje kontroverze da li subtotalna resekcija praćena radioterapijom proizvodi manji morbiditet i podjednako je efikasna kao kompletna resekcija sa određenim morbiditetom. Kompletno odstranjenje tumora je češće moguće u cističnih tumora dok je najteže u solidnih ili miješanih tumora većih od 3 cm. U tumorima u kojih je moguća samo drenaža ili subtotalna resekcija , primjenom radioterapije smanjuje se broj lokalnih recidiva tumora i povećava se dugotrajno preživljenje. Za djecu stariju od 5 godina, doza zračenja je 5000-5500 cGy ;. u djece mlađe od 5 godina primjenjuju se manje doze zračenja. Danas još nije utvrđena vrijednost kemoterapije u liječenju kraniofaringeoma. U nekim novim studijama utvrđen je povoljan odgovor u 25% bolesnika (primarno onih sa cističkim lezijama) liječenih sa alfa 2 interferonom. Dugotrajno preživljenje bolesnika tretiranih radikalnim i totalnim odstranjenjem tumora je 80-90%. 5 godišnje preživljenje bez povratka bolesti nakon subtotalne resekcije je 50% a ako se nakon kirurškog zahvata primjeni još i radioterapija povećava se na 62-84% MENINGEOMI Meningeomi su intrakranijski ekstracerebralni dobroćudni tumori koji se u djece rijetko javljaju. Obično godinama rastu prije nego što se pojave prvi simptomi. Intrakranijske tvorbe prilagođuju se polaganom rastu tumora. Povišenje intrakranijskog tlaka sa zastojnom papilom pojavljuje se kasno ili posve izostane. Prevladavaju žarišni simptomi. Meningeomi imaju tipična sijela. Postoje meningeomi baze lubanje te meningeomi konveksiteta., među kojima posebnu skupinu čine parasagitalni meningeomi. Meningeomi centralne regije (precentralna i postcentralna moždana vijuga) često izazivaju žarišne epileptičke napadaje i prije nego što se pojave kljenuti Kraniobazalni odlikuju se šarolikom simptomatikom i poseban su operacijsko-tehnički problem jer sijelo tumora katkad uzrokuje teškoće u tijeku operacije. Naime, svaka neurokirurška operacija mora najprije čuvati zdrave neurovaskularne tvorbe, a tek zatim radikalno ukloniti tumor. Osobito su rizični meningeomi na klivusu, koji komprimiraju pons i moždano deblo. Meningeomi olfaktornog područja (frontobazalni). Polaganim i dugotrajnim rastom i pritiskom na frontobazalni korteks postupno izaziva promjene tipa «organskog psihosindroma»; bolest se obično kasno dijagnosticira. Meningeomi na malom krilu sfenoidne kosti. Obično su praćeni hiperostozom ili destrukcijom kosti. Lateralni meningeomi često prouzroče temporalnu epilepsiju a medijalni slabljenje vida; može se pojaviti i progredijentni egzoftalmus. Meningeom tuberkula sele najčešće se otkriva karakterističnim ispadima u vidnom polju. Meningeomi tentorija mogu rasti supratentorijski i utisnuti se u zatiljne moždane dijelove, ili infratentorij i utisnuti se u područje maloga mozga. Uz spori rast svojstven im je i nedostatak simptoma. Na kraju izazivaju znakove povišenja intrakranijskog tlaka. Ako se šire prema vidnom korteksu, mogu izazvati ispade vidnog polja slične kvandrantnoj homonimnoj hemianopsiji. Ukoliko se šire infratentorijski, mogu pritiskivati jedan od krura cerebri i prouzročiti nasuprotnu kljenut. Na istoj strani često se pojavljuje neuralgija trigeminusa, lezija facijalisa i statoakustika. Meningeomi se liječe operativno. TUMORI HIPOFIZE Hipofiza je mala žlijezda promjera 6-8 milimetara. Stražnjni režanj (neurohipofiza) izlučuje vazopresin i oksitocin. Prednji režanj (adenohipofiza) izlučuje hormone koji kontroliraju funkcioniranje perifernih endokrinih žlijezda. Tumori hipofize javljaju se rijetko u djece; gotovo su redovito adenomi prednjeg režnja. Prema histopatološkom načelu dijele se na kromofobne, eozinofilne i bazofilne adenome. Endokrinološka podjela razlikuje endokrino aktivne (oko 75%) i endokrino neaktivne (oko 25%) adenome. Najčešći su endokrino aktivni adenomi prolaktinom, somatotropni adenom i kortikotropni adenom Dijagnostika tumora hipofize osniva se u prvom redu na endokrinološkim metodama. Prolaktinom rijetko se javlja u djece; pojavljuje se u pubertetu. U djevojčica uzrokuje primarnu amenoreju, a u dječaka zastoj u spolnom sazrijevanju Somatotropni adenom u dječjoj dobi uzrokuje gigantizam. Liječenje s bromkriptinom pokazalo je dobre rezultate kod prolaktinoma i nekih mješovitih tumora hipofize; neurokirurški zahvat je i dalje dominantni oblik liječenja. TUMORI PERIFERNIH ŽIVACA Tumori perifernih živaca vrlo su rijetki. Razlikuju se mezodermalni tumori (fibrom, fibrosarkom, hemangiosarkom), neuroektodermalni tumori (neurofibrom, neurinom, neurofibromatoza, neuroepiteliom) i tumori glomusa jugulare. Najčešće se pojavljuju neurinomi. Neurosarkomi su zloćudni tumori perifernih živaca, a pojavljuju se znatno rjeđe. Solitarni neurinomi uglavnom se pojavljuju na proksimalnim dijelovima većih živaca (pretežito živaca gornjih ekstremiteta). Rjeđe su u području živčanih pleksusa. Postupnim rastom oblikuju tumorski čvor koji je obično bezbolan. Katkad ga međutim prate bol, pareza i smetnje osjeta. Liječe se operativno (mikrokirurški postupak) epineurolizom (tumor se «izljušti» iz živca). Kod malignih tumora perifernih živaca (neurosarkom) ne pomaže resekcija živca s ekstirpacijom tumora, a katkad ne pomaže ni amputacija ekstremiteta; to su radiorezistentni tumori. Tumori glomusa jugulare šire se distalno od bulbusa jugularne vene. Rastu polako i razaraju bazu lubanje. Rijetko metastaziraju. Šire se prema srednjem uhu, a i simptomatikom mogu oponašati tumore srednjeg uha. Mogu razarati bubnjić rastom u zvukovod. Na bazi lubanje komprimiraju ili obuhvaćaju krvne žile i živce. Šire se epiduralno i prouzročuju među ostalim, uzure piramide temporalne kosti. Veća masa tumora obično je u stražnjoj lubanjskoj jami. Simptomi su šum u uhu, nagluhost ili gluhoća, pareza facijalisa, lezija trigeminusa, promuklost i smetnje gutanja. U bolesnika postoje i otološki i neurološki simptomi. Kombinacija neurokirurške i otološke operacije katkada nije dovoljno radikalna; radikalnost operacije ovisi o veličini i prostiranju tumora, te o leziji moždanih živaca i kompresiji velikih krvnih žila. Katkad veći tumor uzrokuje kompresiju moždanog debla. Dugoročna prognoza, unatoč operaciji i postoperativnom zračenju, obično nije dobra.
Primarni intrakranijalni tumori germinativnih (zametnih) stanica (GCT) predstavljaju 1-3% svih primarnih tumora mozga djece. Najčešće se javljaju je između 10 i 21 godine života. Postoje različiti tipovi tumora zametnih stanica; većina su germinomi (55%), teratomi i mješani tumori germinativnih stanica (33%) a preostalih 10% su maligni endodermalni sinus tumori, embrionalni stanični karcinomi, horiokarcinomi i teratokarcinomi. U tih tumora u serumu i cerebrospinalnom likvoru onkogeni markeri alfafetoprotein (AFP) i humani horionski gonadotropin (beta-hCG) mogu biti povećani. Indicirana je magnetska rezonanca medule spinalis sa kontrastnim sredstvom (Gd-DTPA), jer je leptomeningealni put širenja relativno čest. Ishod pacijenata sa čistim germinomom je znatno bolji nego sa mješanim germinomom.
I u germinoma i NGGCT primjenjuje se kemoterapija (ciklusi cisplatinuma sa etopozidom sami ili u alternaciji sa ciklofosfamidom i vinkristinom); u visoko rizičnih bolesnika (NGGCT, beta-hCG veći od 50 mIU/ml ili povišena AFP) doze cisplatina i ciklofosfamida moraju biti podvostručene. Najbolju stopu preživljenja imaju germinomi zatim teratromi i pinealni parenhimalni tumori. NGGCT kao što su embrionalni karcinom, endodermalni karcinomi i horiokarcinomi imaju najlošiju ratu preživljenja. Međutim, preliminarni podaci nekih novih studija u kojima su bile korištene nove kombinacije citostatika zajedno sa zračenjem daju i u ovih bolesnika bitno bolje rezultate (60-80% PFS). MALIGNI TUMORI MOZGA U DOJENČADI I DJECE MLAĐE OD 3 GODINE Dojenčad i vrlo mlada djeca sa tumorima mozga imaju lošiju prognozu nego starija djeca. Oni također imaju veći rizik za nastanak neurotoksičnosti zbog primjene kemo i radioterapije uključujući mentalnu retardaciju, poremećaje rasta i leukoencefalopatiju. Zbog tih činjenica u njih se nastoji izbjeći ili barem odgoditi radioterapija. Novije studije koriste kemoterapiju kako bi izbjegle radijacijsku terapiju ili ju odgodile do vremena kada pacijent postane stariji. U djece mlađe od 36 mjeseci nakon kirurškog zahvata primjenjuje se kemoterapija (ciklofosfamid, vinkristin, cisplatinum i etoposid) kroz 48 -96 tjedana, ovisno o dobi kod dijagnosticiranja, u nastojanju da se odgodi radioterapija sve do treće godine ako je moguće. Nove studije su istraživale primjenu visokih doza metotreksata u visoko rizičnih bolesnika. Danas se pokušava primjenom visokih doza kemoterapije u kombinaciji sa autolognom transplantacijom matičnih stanica potpuno izbjeći radioterapija. . Srednje – rizični meduloblastomi i ostali PNET imaju 5 godišnje preživljenje (PFS) od oko 40% (u onih koji su primali kemoterapiju i odgođenu reduciranu kraniospinalnu iradijaciju); PFS se povećava na 60% u onih bolesnika koji su još imali i veliku totalnu resekciju. U bolesnika s gliomima ne postižu se tako dobri rezultati s ovom terapijom. 5-godišnje PFS je između 0 i 43% u bolesnika nakon kompletne resekcije tumora. 5-godišnje PFS za ependimom je 66%, smanjujući se na 25% za one sa subtotalnom resekcijom. Primjenom intenzivne kemoterapije praćene transplantacijom matičnih stanica u djece sa tumorima mozga mlađe od 36 mjeseci uz izbjegavanje radijacijske terapije danas se postižu dobri rezultati. U daljnjem nastojanju da se poveća postotak dugotrajnih remisija i izlječenja danas se vrše intenzivna istraživanja s primjenom novih kemoterapeutik: Temozolomid, Topotecan, Imatinib, Paclitaxel, Fortemustin, Irinotecan, O6-Benzguanidin, Oxazaphosphorine kao i « ciljane terapije» kao što su monoklonska h-R3 antitijela - nimotuzumab, inhibitori angiogeneze – bevacizumab, inhibitori staničnog ciklusa – flavopiridol, promotori apoptoze – bortezomib; preliminarni rezultati su ohrabrujući. Literatura:
2005;16,1749-1753.
Yüklə 119,88 Kb. Dostları ilə paylaş:
|