Te u zagrebu medicinski fakultet

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

MEDICINSKI FAKULTET

Ivan Kralj


Moguća povezanost i izloženost aluminija i Alzheimerove bolesti

DIPLOMSKI RAD



Zagreb, 2014.
Ovaj diplomski rad izrađen je u Katedri za zdravstvenu ekologiju i medicinu rada pod vodstvom prof. dr. sc. Jadranke Mustajbegović i predan na ocjenu u akademskoj godini 2013./2014.

Popis kratica:
Al – Aluminij

AP – Amiloid beta peptid

AD – Alzheimerova demencija

ADRDA – Alzheimer's Disease and Related Disorders Association

ApoE4 – apolipoprotein E4

APP – Amyloid precursor protein

CT – Computed tomography

DFO – Deferoksamin

EDX – Energy-dispersive X-ray spectroscopy

EEG – Elektroencefalografija

EOAD – Early onset Alzheimer's disease

FAO – Food and Agriculture Organisation of the United Nations

HSV 1 – Herpes simplex virus 1

JECFA – Joint (FAO/WHO) Expert Committee on Food Additives

LAMMA – Laser microprobe mass analyzer

LD₅₀ – Lethal dose

LTP – Long term potentiation

MAP – Metionil aminopeptidaza

MMS – Mini mental score

NINCDS – National Institute of Neurological and Communicative Disorders and Stroke

OR – Odds ratio

PAQUID – Personnes Agees QUID

PET – Pozitronska emisijska topografija

PHF – Paired helical filament

PTWI – Provisional tolerable week intake

RR – Relativni rizik

SDS – Sodium dodecyl sulfate

TEM – Transmission electron microscopy

WHO – World Health Organisation

Sadržaj:

1. Sažetak

2. Summary

3. Uvod.........................................................................................................................1

3.1 Aluminij........................................................................................................1

3.1 Spojevi aluminija..........................................................................................2

3.3 Alzheimerova bolest.....................................................................................4

3.4 Epidemiologija..............................................................................................4

3.5 Etiologija, patogeneza i patologija Alzheimerove bolesti.............................5

3.6 Dijagnostika AD...........................................................................................7

3.7 Liječenje.......................................................................................................8

4. Kronična izloženost ljudi aluminiju............................................................................8

4.1 Izvori u hrani i proizvodima za kuhanje i čuvanje hrane..............................9

4.2 Ostali izvori aluminija.................................................................................10

4.3 Voda za piće..............................................................................................11

5. Pregled povezanosti aluminija s poremećajima pamćenja i drugim moždanim patologijama.............................................................................15

5.1 Djelovanje aluminija na oligomerizaciju AP-a..........................................17

5.2 Povezanost aluminija i Alzheimerove bolesti.............................................19

5.3 Epidemiološka saznanja............................................................................20

6. Zaključak................................................................................................................21

7. Zahvale..................................................................................................................23

8. Literatura................................................................................................................24

9. Životopis.................................................................................................................31

1. Sažetak
Svrha ovog rada je prikazati svojstva i djelovanje aluminija kao mogućeg etiološkog čimbenika u patofiziologiji Alzheimerove bolesti, s naglaskom na epidemiološke studije vode za piće i biokemijske i stanične pokazatelje dobivenie kao rezultat animalnih i in vitro postupaka.

Aluminij se prirodno nalazi u hrani. U industrijski prerađenoj hrani se nalazi u obliku aditiva, a u biljnoj apsorbiran iz tla gdje se prirodno nalazi. Aluminij se nalazi i u vodi za piće gdje dolazi kao prirodno otopljeni, ili kao dodatak pri pročišćavanju vode. Količina aluminija u vodi za piće čini do 5% ukupnog dnevnog unosa pa je moguće da u vodi postoje drugi čimbenici koji sprečavaju ili čak potiču povećanu apsorpciju aluminija. Voda sa otopljenim silikatima i fluoridima smanjuje apsorpciju aluminija u probavnom sustavu. Pojedini kozmetički preparati sadrže aluminij, a nalazi se i u cjepivima. Antacidi i puferirani aspirini mogu sadržavati aluminij.

Iako široko rasprostranjen, aluminij nije esencijalan za život. Prepoznat je kao neurotoksin koji djeluje na biološke sustave i izaziva različite štetne utjecaje. Povezanost aluminija i Alzheimerove bolesti je predmet rasprave već nekoliko desetljeća pri čemu se dovodi u vezu i s drugim neurodegenerativnim bolestima. Međutim, složene osobine aluminijske bioraspoloživosti čine ga zahtjevnim za istraživanja tako da se čvrsta uzročno-posljedična veza tek treba ustanoviti. Mnogi dokazi upućuju na važnost oligomerizacije beta amiloidnog proteina i neurotoksičnosti u patofiziologiji Alzheimerove bolesti.
Ključne riječi: aluminij, alzheimerova bolest, hrana, voda za piće, epidemiologija, beta amiloid, oligomerizacija

2. Summary

The purpose of this paper is to show properties and activity of aluminium as a potential etiological factor in the pathophysiology of Alzheimer's disease, with a focus on the epidemiological studies on drinking water and biochemical and cellular parameters which are the result of animal and in vitro experiments.

The amount of aluminum in drinking water makes up to 5% of the total daily intake, so it is possible that in the water are other factors that hinder or even encourage increased absorption of aluminum. Water with dissolved silicates and fluoride reduces the absorption of aluminum in the digestive system. Some cosmetics contain aluminum, as well as vaccines. Antacids and buffered aspirin may contain aluminium.

Although being enviromentally abundant, aluminium is not essential for life. It is a widely recognised neurotoxin that inhibits biological systems and causes various adverse effects. The relationship between aluminium exposure and Alzheimer's disease has been the subject of scientific debate for several decades. However, the complex characteristics of aluminium bioavailability make it difficult to evaluate and therefore, the relationship remains to be established. Mounting evidence has suggested that significance of oligomerization of beta-amyloid protein and neurotoxicity in the Alzheimer's disease pathophysiology.
Keywords: aluminium, alzheimer's disease, food, drinking water, epidemiology, beta amyloid, oligomerisation

3. Uvod
Čovjek je industrijskom revolucijom potaknuo mnoge promjene u svom životnom okolišu. Koristeći dostupne sirovine i materijale utjecao je na vlastiti ekosustav, potencirajući (a ponekad i inhibirajući) prirodne procese kruženja tvari. Danas, nakon više od 150 godina od industrijske revolucije imamo priliku vidjeti i osjetiti promjene koje su nastupile. Jednako tako, spoznajom sastava tla, zraka i vode, a uz novootkrivene tehnologije, čovjek je počeo je prilagođavati uvjete svojim potrebama koristeći do tada nekorištene ili malo korištene materijale.

Iako je „službeno“ Oersted „otkrio“ aluminij 1825., uloga mu je znana od ranije jer su ga stari Grci i Rimljani koristili za bojanje tkanina i zgušnjavanje hrane, a Paracelsus je u 16. stoljeću vršio eksperimente gdje je pokušao izolirati čisti aluminij iz tla. Razvojem medicinskih znanosti postalo je logično istraživati utjecaj jednog od najraširenijeg i najkorištenijeg metala na čovjekov organizam, prvenstveno živčani sustav (www.aluminiumleader.com/en/facts/history).

3.1 Aluminij
Aluminij je srebrnobijeli, mekan, relativno krt i sjajan metal. Poslije kisika i silicija najrašireniji element, a istovremeno i najčešći metal u Zemljinoj kori, gdje dolazi kao sastavni dio boksita (iz kojeg se dobiva), gline i mnogih stijena.

Već pri sobnoj temperaturi se lako otapa u lužinama pri čemu nastaju aluminati i u neoksidirajućim kiselinama kada nastaju soli. Lagan je, može se kovati, valjati u vrlo tanke listiće i izvući u fine niti. Po plastičnosti je treći, a po kovnosti šesti od tehnički važnih metala. Dobar je vodič topline i električne struje. Iako spada u skupinu neplemenitih metala, vrlo je otporan prema utjecaju korozivnih tvari kao što su voda, dušične kiseline, mnoga organska otapala te atmosferski utjecaji. Uzrok postojanosti je stvaranje tankog oksidnog sloja na površini metala koji se ne ljušti i štiti metal od daljnje oksidacije. Umjetno pasiviziranje površine vrši se postupkom elektrolitičke oksidacije poznate pod tehničkim nazivom eloksiranje (www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).

Kao tehnološki metal aluminij se prvenstveno koristi legiran s drugim metalima. Obično su to višekomponentne legure u kojima su drugi metali u manjim količinama, a tvore čvrstu otopinu s aluminijem ili su dispergirani u sitnim česticama. Postoje dvije skupine legura aluminija: ljevne i kovne. Radi poboljšanja ljevnih svojstava, aluminiju se dodaje silicij, bakar ili magnezij, pojedinačno ili u kombinaciji. Ove legure imaju vrlo dobra mehanička svojstva i lagane su, pa se koriste u izgradnji strojnih dijelova, zrakoplova i svemirskih letjelica. Kovne aluminijeve legure sadrže bakar, magnezij, mangan, a ponekad cink i nikal. Pogodne su za izvlačenje i prešanje. Posebno su važni durali kod kojih je termičkim postupkom brzog hlađenja kod legiranja zamrznuta metastabilna faza čvrste otopine legirajućih elemenata. Time su "zamrznuta" zaostala unutrašnja mikronaprezanja koja daju veliku čvrstoću na makroskopskoj skali(www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).

Velike količine aluminija koriste se za izradu industrijske ambalaže u obliku folija, zatvarača, spremnika hrane i biljnih proizvoda, a također i za izradu kuhinjskog pribora. U građevinarstvu se koristi u velikim količinama u obliku panela, ploča, pokrova i profilnih elemenata najrazličitijih oblika. Prvenstveno se koristi za oblaganje zidova i fasada zgrada (u kombinaciji sa staklom), za izradu pokrova i okvira u formi aluminijske građevne galanterije (prozora, vrata i sl.). U elektrotehnici aluminij služi za izradu dalekovodnih i telefonskih vodova, za zaštitne oplate raznih namjenskih i specijalnih kablova te za podnoške električnih žarulja. Velike količine legiranog aluminija visokih mehaničkih svojstava koristi strojogradnja i industrija transportnih sredstava, od automobila do zrakoplova. Za izradu zrakoplova aluminij je danas nezamjenjiv materijal, posebno nakon usvajanja novih tehnika varenja i spajanja aluminijskih elemenata. Osim navedenih najvažnijih, stotine današnjih proizvoda sadrže aluminijske elemente u svojoj građi (Generalić 2014; www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).

Aluminij sam po sebi nije toksičan (LD₅₀ je čak 6207 mg/kg, što znači 500g za osobu tjelesne mase 80 kg), a nema niti posebnu biološku funkciju; iako toliko sveprisutan, za svoje ga životne procese kao esencijalni element ne koristi niti jedno živo biće (Helmboldt, 2007.).
3.2 Spojevi aluminija
Aluminij tvori spojeve u kojima ima samo oksidacijski broj +3. Najvažniji spojevi aluminija u prirodi su razni miješani hidratizirani sulfati (alauni), alumosilikati (boksiti i zeoliti), a osobito oksidi i hidroksidi. Najvažniji spojevi aluminija su aluminijev hidroksid (Al(OH)₃ kao mineral hidrargilit) i aluminijev oksid (Al₂O₃; glinica, korund) (www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).

Aluminijev hidroksid (Al(OH)₃) bijela je ili žućkasta želatinozna masa ako se dobije taloženjem iz otopina aluminijevih soli amonijakom (u tom slučaju je amorfan i hidroliziran), a u prirodi postoji kao mineral hidrargilit monoklinske strukture. Iz amorfne mase kristalizira (brže ako se grije) najprije u rompski bemit (AlOOH) koji prelazi u metastabilni bajerit, Al(OH)₃, a na kraju prelazi u stabilni hidrargilit. Pored hidroksida postoji i aluminijev metahidroksid, AlO(OH), koji postoji u dvije modifikacije, kao dijaspor i bemit, oba rompske strukture (www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).

Aluminijev oksid (Al₂O₃) javlja se u više kristalnih struktura (afa, beta i gama).

Gama-Al₂O₃ nastaje žarenjem hidroksida na srednjim temperaturama (preko 400°C). Ima veliku moć adsorpcije pa se koristi kao katalizator u proizvodnji umjetnog dragog kamenja (npr. korunda ili rubina). Obično se naziva i aktivni korund (alfa-Al₂O₃). Dobiva se žarenjem hidroksida ili gama-Al₂O₃ na temperaturi višoj od 1100 °C. Čisti korund je vrlo tvrd bezbojan mineral koji se još naziva i hijalin i leukosafir. Talište mu je pri 2045°C i kemijski je izuzetno inertan. Ako sadrži male količine drugih metala, obojen je i poznat kao drago kamenje: rubin (crveni), safir (modri), orijentalni topaz (žuti), orijentalni ametist (ljubičasti) i orijentalni smaragd (zeleni). Aluminijev oksid je tvrd, kemijski i termički vrlo otporan materijal te se koristi kao abraziv i vatrostalni materijal u staklarskoj industriji i naročito za dobivanje visokovrijednih keramika postupkom sinteriranja praha. Keramike mogu biti čisti sinterirani Al₂O₃ ili sinterirana smjesa Al₂O₃ i drugih materijala (ZrC, ZrO₂, SiC), a upotrebljavaju se za elemente i dijelove postrojenja koji su izloženi ekstremnim uvjetima temperature, tlaka, naprezanja i kemijskih utjecaja. Primjeri primjene su rezni alati, automobilske svjećice, mlaznice mlaznih motora i drugi (www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).

Posebna vrsta alumosilikata su zeoliti. Postoji pedesetak prirodnih i preko 150 umjetnih vrsta, a zbog svoje jedinstvene strukture kristala, koji sadrže šupljine povezane kanalima, upotrebljavaju se kao kationski izmjenjivači (za uklanjanje teških metala iz otpadnih voda, amonijaka iz vode za piće, radioaktivnih kationa iz otpadnih radioaktivnih tekućina), katalizatori (za kreking nafte, razne selektivne reakcije u organskoj kemiji, konverzija dušikovih oksida u ispušnim cijevima motora) te kao adsorbensi vlage i molekulska sita (koja služe za izdvajanje istovrsnih molekula iz smjese)(www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html).
Zahvaljujući navedenim svojstvima, neki zeoliti (zeolit A, zeolit X, zeolit P1) upotrebljavaju se umjesto fosfata u sredstvima za pranje koja popularno zovemo ekološkim deterdžentima. Ona su vrlo značajna u današnje vrijeme velike ekološke brige jer nisu biološki aktivna, te puno manje onečišćuju okoliš (www.pse.pdf.hr/hrvatski/elementi/al/index.html; Generalić, 2014)
3.3 Alzheimerova bolest
Alzheimerova bolest (Alzheimerova demencija, AD) je progresivna degenerativna bolest središnjeg živčanog sustava koja se očituje gubitkom živčanih stanica u moždanoj kori s posljedičnom atrofijom mozga i progresivnom demencijom.

Još su stari grčki i rimski pisci opisivali simptomatologiju i znakove bolesti, međutim, prvi moderni opis bolesti je dao Alois Alzheimer na slučaju svoje pacijentice Auguste D. čiji su simptomi uključivali promjene osobina ličnosti s jakim osjećajem ljubomore prema mužu, a 1901. godine kada je dovedena u Bolnicu za duševne bolesti u Frankfurtu na Maini, imala je poremećeno pamćenje, poteškoće u čitanju i pisanju i paranoju. Kasnije su se pojavile i halucinacije, disfazija, disgnozija i dispraksija te je naposlijetku 8. travnja 1906. godine umrla. Alzheimer je uočio i povezao navedene kliničke simptome bolesti s postmortalnim neuropatološkim obilježjima: atrofijom moždane kore i gubitkom neurona, te prisutnošću plakova i neurofibrilarnih promjena prikazanim metodom srebrne impregnacije po Bielschowskom (Berchtold & Cotman 1998; Brinar 2009).

3.4 Epidemiologija
Alzheimerova bolest je najčešća vrsta demencije i pojavljuje se s učestalošću od 5% oboljelih u dobi iznad 50. godine te 50% oboljelih u osoba iznad 80 godina života. AD je najčešći uzrok demencije u osoba iznad 65 godina života. Glavnina AD-a je idiopatska i sporadična, a nasljedni oblici se nalaze u 5-10% bolesnika (Brinar i sur. 2009; Damjanov i sur. 2010).

Rani nastup demencije (EOAD) koji se klinički definira kao nastup demencije prije 65. godine, nalazi se samo u oko 5-10% svih epidemioloških istraživanja (Goate et al. 1991). Većina ovih bolesnika ima ili genetsku predispoziciju ili nasljedni oblik AD-a. U ovu skupinu spadaju i bolesnici s Downovim sindromom, kod kojih se moždane promjene tipične za AD pojavljuju prije 40. godine života (Brookmeyer et al. 1998; Campion, 1999, Brinar 2009).

3.5 Etiologija, patogeneza i patologija Alzheimerove bolesti
Etiologija i patogeneza nisu još sasvim razjašnjeni, ali se smatra da bolest nastaje interakcijom genetskih i okolišnih čimbenika i prema tome postoji nekoliko teorija.
Glavne patološke značajke:
Gubitak neurona i sinapsi u cerebralnom korteksu i pojedinim subkortikalnim regijama; degenerativne promjene u temporalnom i parijetalnom režnju te dijelovima frontalnog korteksa; amiloidni plakovi (guste, netopljive naslage beta-amiloidnih peptida i staničnog materijala unutar i oko neurona) i neurofibrilarni čvorići (nakupine hiperfosforiliranog i akumuliranog tau proteina povezanog s mikrotubulima) (Polvikoski et al. 1995) u zahvaćenim područjima mozga vidljivi mikroskopom, prisutni i kod zdravih starijih pojedinaca, ali ni u približno tolikim količinama niti u tim područjima mozga (Brinar 2009; Damjanov i sur. 2010); prisutna su i Lewy-jeva tjelešca (Kotzbauer et al. 2001).
Biokemijski se radi o proteinopatiji (posljedica su plakovi) i taupatiji (posljedica su neurofibrilarni čvorići).
Proteopatska pozadina:
Glavnu ulogu ima beta amiloid, dio većeg proteina, amiloid prekursor proteina (APP), koji je ključan za rast, preživljavanje i oporavak neurona (Turner et al. 2003; Priller et al. 2006).

Kod Alzheimerove bolesti, iz neobjašnjivog razloga dolazi do proteolitičkog cijepanja APP-a enzimima (oligomerizacija) i nastajanja netopljivog vlakanastog oblika beta–amiloida koji potom stvara plakove (Hashimoto 2003; Wenk 2003).

Taupatska pozadina:
Ovdje je riječ o tau proteinu koji se u svom fosforiliranom stanju spaja s mikrotubulima (dijelovi citoskeleta), stabilizirajući ih na taj način. Kod Alzheimerove bolesti, tau protein biva podvrgnut kemijskim promjenama koje uzrokuju njegovu hiperfosforilaciju, zato se spaja i s drugim molekulama u stanici, stvarajući neurofibliralne čvoriće i nepovratno narušavajući citoskeletni sustav neurona (Hernández & Avila 2007).
Točna etiologija je nepoznata, ali pet je trenutno znanstveno prihvatljivih i u određenoj mjeri dokazivih hipoteza:
1. Genetika. Oko 0,1% slučajeva oblici su autosomno dominantnog nasljeđivanja (tada je riječ o naslijeđenoj mutaciji jednog od 3 gena: za APP, presenilin 1 i 2). Ostali slučajevi u genetičkom se kontekstu smatraju posljedicom djelovanja tzv. „rizičnog faktora“ (Waring & Rosenberg 2008), u 40–80% oboljelih uočena je prisutnost apoE4 alela (Mahley et al. 2006; Strittmatter 2006; Xu et al. 2014).

2. Kolinergična hipoteza. Najstarija; načelo - Alzheimerova bolest je posljedica smanjene sinteze acetilkolina (pa su na tome temeljeni i prvi lijekovi s donekle pozitivnim učinkom) (Francis et al. 1999, Shen 2004).

3. Amiloidna hipoteza. Uporište nalazi u proteopatskoj posljedici bolesti (izvanstanične naslage beta amiloida), a povezano sa smještajem gena za APP, protein na 21. kromosomu i činjenici da ljudi s Downovim sindromom (trisomija 21) redovito razviju Alzheimerovu bolest već u 40im godinama života (ukoliko uopće dožive tu dob) (Polvikoski et al 1995; Hardy & Selkoe 2002; Lott & Head 2005).

4. Tau hipoteza. Temelji se na ideji da nepravilnosti u strukturi tau proteina iniciraju kaskadni razvoj bolesti (Goedert 1991; Scott et al. 1993; Chun & Johnson 2007) .

5. Ostale hipoteze. HSV 1 povećava mogućnost razvoja bolesti kod nosioca spornih gena (Itzhaki & Wozniak 2008); poremećaji u sintezi mijelina (prilikom „popravka“ u tom procesu može doći do stvaranja beta amiloida i tau proteina) (Bartzokis 2011); oksidativni stres (Su B et al. 2008; Pohanka 2013) poremećaji u biometabolizmu metala (prvenstveno aluminija) (Shcherbatykh & Carpenter 2007); degenerativne promjene u locus coeruleusu (Heneka et al. 2010).
3.6 Dijagnostika AD
Definitivna dijagnoza Alzheimerove bolesti moguća je tek nakon smrti bolesnika, nalazom obdukcije i/ili biopsijom mozga.

Klinička dijagnoza temelji se na kliničkim simptomima koji uključuju neurološko i psihijatrijsko ispitivanje. Kod bolesnika sa jasnom kliničkom slikom, a uz prisutnu pozitivnu obiteljsku anamnezu, dijagnoza se postavlja lako. Poteškoće postoje u ranoj fazi bolesti kada simptomi nisu jasno izraženi, a često se pripisuju „običnoj staračkoj demenciji“. Osim anamnestičkim podacima služimo se i neurološkim i psihološkim testovima (najpoznatiji test je MMS, mini mental score; test procjene mentalnog stanja). Procjena mentalnog stanja pomaže preciznom opisu mentalne disfunkcije, a testiraju se sljedeće funkcije; pažnja, orijentacija, budnost, govor, razumijevanje, memorija, imenovanje, ponavljanje, čitanje, pisanje, računanje, diskriminacija lijevo – desno. Testom se boduje svaki odgovor, a ukupno je moguće dobiti od 0 – 30 bodova. Rezultatom se procjenjuje težina demencije i moguće je praćenje progresije bolesti. Kompletna procjena gubitka pamćenja može uključivati prikupljanje informacija o prijašnjim bolestima, obiteljskim bolestima, lijekovima koje bolesnik uzima, informacije o prehrani. Dijagnozu potvrđujemo neuroradiološkim metodama; CT-om tj. kompjutoriziranom tomografijom mozga ili MRI, magnetskom rezonancom mozga, na kojima je vidljiva jaka atrofija moždane kore difuzno i atrofija hipokampalne regije. Analizom likvora koja se iznimno radi može se ustanoviti povećanje proteinske komponente. U postavljanju dijagnoze može pomoći i EEG (elektroencefalografija) te PET (pozitronska emisijska tomografija) (Brinar 2009; Damjanov i sur. 2010).

Postoje tri faze razvoja bolesti:

U prvoj, ranoj fazi, dolazi do zaboravnosti na dnevnoj bazi i sitnih promjena u percepciji koje obično zapažaju samo članovi uže obitelji i bliske osobe. Dolazi do zbunjenosti i nesnalaženja u novim situacijama, težeg izvođenja finih motoričkih radnji i smanjenog vokabulara.

Druga, srednja faza, je karakterizirana težim poteškoćama u prisjećanju nedavno stečenih informacija, zbunjenost je redovna pojava (kod svakodnevnih situacija, dolazi do ponavljanja rečenica i cijelog razgovora više puta zaredom), često dolazi do pogrešne interpretacije i uporabe riječi i izraza kao i do nemogućnosti čitanja i pisanja.

U trećoj, kasnoj fazi, moguća je pojava agresivnog i pasivnog ponašanja, gubitka svijesti o svome „mjestu“ u okolini, komukacija se svodi na par izraza i/ili zvukova, a prisutna je i nemogućnost obavljanja jednostavnih stvari bez pomoći (Förstl & Kurz 1999).

3.7 Liječenje
Djelotvornog liječenja za sada nema. Terapija uključuje potporne mjere i aktivnost ukućana ili skrbnika koji brinu za bolesnika u vidu održavanja svakodnevne rutine, tjelesne aktivnosti i društvenih kontakata. Od lijekova, primjenjuju se inhibitori kolinesteraze sa ciljem povećanja kolinergičke aktivnosti u mozgu. Dosadašnji lijekovi pokazali su slabu do srednje dobru učinkovitost (Brinar 2009).