O početcima međunarodnoga jezika esperanta

4. Rubrike

a) Uvodnici i programatski tekstovi

Uvodnici se objavljuju uglavnom nepotpisani pa se može smatrati da je njihova autorica glavna urednica Danica pl. Bedeković. U uvodnicima se objašnjava smisao i svrha esperantizma potencijalnim učenicima esperanta. Tako se u 1. broju iz 1909. u tekstu pod naslovom "Naš pokret i naš cilj", koji je drugi dio uvodnika, objašnjavaju okolnosti u kojima se i u Hrvatskoj javio interes za esperanto (str. 1-4):

Koliko je vremena, koliki put trebao Esperanto, da bi dospio u Hrvatsku!

Godine su prošle, prije nego bi se itko kod nas bio potrudio, upoznati se s lijepim medjunarodnim jezikom, koji je u drugim zemljama već krepko dokazao svu svoju snagu i moć, te koji je u nekim državama jur uveden u škole.

Jedan ili drugi poznavao je Esperanto donekle i u nas, ali nikome nije došlo na um, velikoj publici predočiti prednost, prikladnost i veliku korist toga jezika. Istom nakon četvrtog kongresa u Dresdenu s njegovim golemim neosporivim uspjehom, s njegovim jakim i ohrabrujućim utiscima, kada se je više od 1400 istomišljenika iz 40 raznih zemalja desetak dana s najvećom lakoćom međusobno zabavljalo o svim mogućim temama i kada je sa svih usnica naš svjetski jezik tekao poput materinjskog jezika: tada se je konačno i u nas počeo micati interes za Esperanto.

Dne 22. kolovoza 1908. izašao je u "Obzoru" lijep podlistak "Esperanto", u kojem je pokretač Esperanta u Hrvatskoj, naš poznati književnik Mavro Špicer širokome općinstvu razjasnio bitnost, velebnu ideju Esperantizma, ljepotu i laku naučivost esperantskog jezika.

Na ovaj podlistak pisao je umni autor Esperanta Dr. Zamenhof piscu onog članka slijedeće:

"Čitao sam novine veseljem i hvalom. Nadam se, da će hvala Vašemu energičnomu radu naša stvar skoro imati u Hrvatskoj mnogo prijatelja."

Vaš

Dr. Zamenhof.

Velemeštar se nije prevario. Za kratko vrijeme širio se je interes za Esperanto i u nas, te je od dana u dan bivao veći i općenitiji, tako da je već mjeseca studenoga 1908. mogla izaći prva hrvatski napisana obuka u Esperantu od Mavre Špicera, čijim se je nastojanjem dne 2. siječnja 1909. ustrojilo društvo hrvatskih Esperantista.
U 2. broju iz 1909. godine u članku na hrvatskom "Naša zadaća" (str. 13-14) nabrajaju se mogućnosti praktične koristi učenja i upotrebe esperanta za trgovce, radništvo, mirnovni pokret, pisce, novinare, "školnike" te na području vjerskoga života:

Konačno, ali ne u poslednjem redu, trebali bi naši školnici, da se svojski zauzmu za Esperanto, te živo uznastojati, da se po primjeru drugih naprednih zemalja i u nas Esperanto uvede u škole.

Bude li se jednom u našem podmlatku pobudio interes za Esperanto, sigurni smo, da će uzdanica naša svakako radje posvetiti nekoliko mjeseci učenju ovoga lijepoga međunarodnoga jezika, nego li se godine i godine izmučiti bubanjem mrtvih jezika, kojih ipak nikada naučiti nije kadra.

Najuzvišenija bi svakako bila zadaća Esperantizma na polju sv. vjere prema onoj iz sv. pisma: "Jedno stado i jedan pastir!" Kolike li blagodati, da bi svi narodi razumjeli svojega vrhovnoga vladara u Rimu, kad bi vjerovjesnici mogli u sve krajeve svijeta prodrijeti istim jezikom, kad bi se knjige vjerske mogle izdavati u jednom zajedničkom jeziku. Sv. otac papa Pio X. pokazao je da je zauzet za plemenitu ideju esperantizma, dok je revnomu i plemenitomu franceskome svećeniku Emilu Peltieru, koji je prigodom trećega esperantskoga kongresa u Genevi govorio prvu esperantsku propovijed, poslao svoj blagoslov za nj i za njegove slušatelje.

Iznijeli smo evo nekoliko točaka naše zadaće, koja treba da nam Hrvatima lebdi pred očima, hoćemo li, da se i mi pridružimo golemoj svesvjetskoj općini Esperantista, spremnoj, iz petnih žila nastojati oko uzvišene ideje Esperantizma: zbliženja i pobratimljenja svih naroda svijeta.
U uvodniku 3. broja iz 1909. godine (str. 22-23) pod znakovitim naslovom "Čemu esperanto?" argumentira se protiv predrasuda spram esperanta i ukazuje na praktične i idejne aspekte njegova korištenja:
Još uvijek imade – osobito kod nas – skeptičara, koji se smješkaju nad Esperantom te se izrugavaju kako njegovoj porabi, tako našemu pokretu. Oni jednostavno smatraju Esperanto nesmislom, zabavom, športom pače djetinjarijom, držeć ga prema tome posve suvišnim, pak radi toga nastoje da ozbiljne krugove odvrate od Esperanta.

A što međutim vidimo? Vidimo to, da Esperanto napreduje, te da po čitavoj zemaljskoj kruglji poput gljiva poslije kiše raste broj esperantskih društava. (…)

Posve krivo imadu ljudi, koji tvrde, da se Esperanto rabi lih u sebične svrhe, radi dobitka, radi zabave, te u svrhe neplemenite i nehumanitarne. Možda će jednom osvanuti doba, kada će Esperanto, postavši svojinom čitavoga ljudstva, izgubiti svoj idealni značaj. Tada će isti biti lih jezik, iz kojega će se vaditi samo profit. No danas, gdje mi esperantisti ne idemo za korišću, već smo lih borioci, mi svi znademo, da nas na rad za Esperanto bodri ne toliko pomisao na praktičnu korist, koliko pomisao na svetu, veliku i važnu ideju, koju međunarodni jezik u sebi sadržaje. Ota je ideja bratimstvo i pravednost među svim narodima.