Voditeljica projekta: doc dr sc. Ivana Marić Suradnici
Yüklə 3,14 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Dužina boravka (u danima) Ležajevi
Izvor: Državni zavod za statistiku (2012)
Otok Hvar pripada skupini srednjodalmatinskih otoka i pruža se u smjeru istok-zapad u dužini od 68 kilometara te je najviše širok 10,5 kilometara, a ukupna površina mu je 295,71 km2. Obala je dugačka 254,2 kilometra. U arhipelagu ovog otoka na sjevernoj strani otoka nalaze se i još dva manja otočića, Zečevo i Duga, a na južnoj strani nalaze se Pakleni otoci (skupina od 14 manjih otoka ispred samog grada Hvara) te Šćedro. Ovakve prirodne karakteristike otoka Hvara utjecale su na proces naseljavanja pa se na južnoj strani od većih naselja nalazi samo Hvar te manje naselje Sveta Nedjelja, dok se na sjevernoj strani otoka nalaze naselja Stari Grad, Vrboska i Jelsa. Sva veća naselja razvila su se u zapadnom dijelu otoka, dok se na njegovom istočnom dijelu od većih naselja nalazi samo Sućuraj, iako je upravo ovdje otok najbliže kopnu od kojeg je udaljen svega 4 kilometra. Arheološki nalazi obojene keramike u Grapčevoj špilji i Pokriveniku pokazuju kako je u 4. tisućljeću pr. n. e. stanovništvo otoka Hvara održavalo pomorske veze s istočnim Mediteranom. Grci su 384. g. pr. n. e. na ovom otoku osnovali su kolonije Faros138 (koji odgovara lokaciji današnjeg Starog Grada, a po čemu je otok dobio ime) i Dimos (današnji grad Hvar).139 Oko 230. g. pr. n. e. otok ulazi u sastav ilirske države kralja Argona, a 219. g. pr. n. e. nakon što su Rimljani pobijedili Ilire, Hvar dolazi pod rimsku vlast koja na otoku traje sve do dolaska Hrvata na ovo područje u 7. stoljeću. U antičko doba temelj gospodarstva otoka činilo je stočarstvo (prvenstveno uzgoj koza), zatim vinogradarstvo te pomorska trgovina.140 Prvi oblici turizma na otoku Hvaru počeli su u antičko doba, kada su bogatiji slojevi društva za svoj odmor gradili brojna ladanjska imanja – „villae rusticaeˮ. Tijekom srednjeg vijeka, od 9. pa sve do 15. stoljeća, nad otokom su se smjenjivale vlasti i uprave hrvatskih kraljeva, Bizanta te hrvatsko-ugarskih kraljeva.141 Bilo je razvijeno ribarstvo i pomorstvo, a osnovicu gospodarstva otoka Hvara u tom razdoblju činio je uzgoj vinove loze od koje se proizvodilo vino za izvoz u zamjenu za što se kupovalo žito.142 Od 1420. do 1797. godine otok Hvar nalazio se pod vlašću Mletačke Republike. Krajem 15. stoljeća na otoku je bila razvijena brodogradnja i to ne samo za potrebe otoka, već cijele srednje Dalmacije143, a od polovice 16. stoljeća pa do kraja mletačke vlasti, Hvar je bio organiziran kao komuna i to je vrijeme ekonomskog prosperiteta otoka. Tada je otok bio jedna od najbogatijih komuna na hrvatskom Jadranu, a vinogradarstvo je i dalje bilo temelj cjelokupnog gospodarstva. Veliku važnost imala je proizvodnja smokvi te maslina (od kojih se uglavnom proizvodilo ulje). Okosnicu gospodarstva otoka uz zemljoradnju činilo je ribarstvo (mala plava riba). Razvoj pomorstva bio je zaustavljen kako ne bi predstavljao konkurenciju mletačkim pomorskim trgovcima. U razdoblju vlasti Venecije, 1543. godine nastao je i prvi hospicij na otoku Hvaru, koji se spominje kao konačište gospođe Goje Kličinović (1561. godine). Ponovno počinje i gradnja ladanjskih kuća, a najpoznatiji je ljetnikovac „Tvrdaljˮ u Starom Gradu.144 Nakon razdoblja vladavine Venecije i doba prosperiteta, od 1815. godine pa do kraja Prvog svjetskog rata, otok se nalazio u sastavu Habsburške Monarhije. U tom periodu otok Hvar više nije bio samostalna komuna, što se odrazilo na njegov gospodarski razvoj pa je to period ekonomske stagnacije otoka. Stanovništvo je i dalje živjelo uglavnom od zemljoradnje (vinova loza, smokve, bajami, rogač), stočarstva i ribarstva, a pod utjecajem europskih trendova započinje razvoj turizma na otoku. Na cijelom otoku 1858. godine postojala su samo 2 svratišta, 4 gostionice i 5 krčmi145, a 1868. godine u gradu Hvaru otvoren je prvi hotel s 13 jednokrevetnih soba, u kući Duboković-Samohod. Organizirani početak turizma u gradu Hvaru započeo je 1868. godine, kada je F. Unger osnovao „Higijeničko društvoˮ, čija je uloga bila stvoriti uvjete za ugodan boravak stranaca (turista) u gradu. Društvo je u sklopu svojih aktivnosti 1899. godine uredilo šetalište i tiskalo u Trstu prvi hvarski vodič, dok je novi vodič s naslovnom stranicom u boji tiskan 1903. godine.146 Jedan od glavnih zadataka Higijeničkog društva bio je i gradnja suvremenog lječilišnog hotela. Uz pomoć tadašnje austro-ugarske carice Elizabete, započeta je 1881. godine gradnja „Kur-hotel Kaiserin Elisabethˮ. Hotel s 40 soba otvoren je 1903. godine pod imenom „Grand hotel Palaceˮ (kasnije samo hotel „Palaceˮ).147 Društvo je potaknulo i gradnju objekta „Oporavilište za članove visokog plemstva bez sredstvaˮ, namijenjenog za odmor časnika kopnene vojske, ratne mornarice i dr.148 Godine 1914. otvoren je i hotel „Kovačićˮ s kapacitetom od 30 kreveta koji je dodatno proširen 1937. godine.149 U gradu Hvaru od 1875. godine djeluje i „Društvo za kulturnu i društvenu razonodu Hvaranaˮ koje je organiziralo zabavne igre, koncerte, predavanja, plesove te izlete po otoku uz pratnju turističkog vodiča.150 Za vrijeme Prvog svjetskog rata vinovu lozu gotovo je u cijelosti uništila filoksera pa je otok imao velikih gospodarskih problema. Tada i „Higijeničko društvoˮ upada u financijske probleme i 1918. godine dolazi do njegova raspada čime završava prva faza razvoja turizma na otoku. Većinu turista činili su turisti višeg sloja, a glavni motiv dolaska bio je zdravlje pa se tada razvijao zdravstveni turizam (talasoterapija). Otok Hvar od 1918. do kraja 1920. godine nalazio se pod vlašću i upravom Italije, a kasnije ulazi u sastav Jugoslavije, kao dio hrvatskog teritorija. Razdoblje između dva svjetska rata teško je za stanovništvo otoka jer su i stočarstvo i ribarstvo nazadovali i stagnirali, a jedina djelatnost koja se brže razvija je turizam. U gradu Hvaru 1923. godine izgrađena je vodovodna mreža, sljedeće godine posađen je drvored palmi na otoku, 1925. godine otvorena je mala električna centrala, a 1927. godine izgrađeno je javno hvarsko kupalište s kabinama, tuševima, vidikovcem i restoranom, a sve od hvarskog bijelog mramora.151 Izgrađeni su i novi hoteli, hotel „Parkˮ 1925. godine te hoteli „Ovelandˮ i „Silvijaˮ 1927. godine. Ujedno, turizam se počinje razvijati i u drugim naseljima na otoku Hvaru, Jelsi, Starom Gradu i Vrboskoj, zahvaljujući gradnji ceste od Hvara do Jelse 1939. godine. Tako je 1930. godine na otoku registrirano 3.065 turista s ostvarenih 26.911 noćenja što je značilo da su turisti prosječno boravili na otoku 8,8 dana152, a većinu gostiju činili su turisti s prostora tadašnje Jugoslavije, Češke i Njemačke i to iz različitih društvenih slojeva.153 Uz zdravstveni turizam, sve više se razvijaju ljetni, rekreativni i kupališni turizam. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, otok se opet našao pod vlašću Italije, a 1945. godine ponovno je vraćen u sastav Hrvatske (a time i u tadašnju Jugoslaviju). U ratnim razaranjima neka naselja pretrpjela su veća oštećenja pa se nakon rata pristupilo njihovoj obnovi, a u sklopu nacionalizacije na razini cijele Jugoslavije 1948. godine dolazi i do nacionalizacije svih hotelskih i ugostiteljskih objekata na cijelom otoku, koji su bili ujedinjeni u zajedničko poduzeće „Turistˮ, no ovakva organizacija nije se pokazala efikasnom i razdoblje 1950-ih je razdoblje stagnacije turizma na otoku Hvaru. Brži razvoj turizma započinje 1959. godine kada se osniva „Hotelsko poduzeće Hvarˮ od strane hvarske općine i Turističkog društva Hvar. 154 Ovo poduzeće je kroz svoje aktivnosti poticalo razvoj ljetnog – kupališnog turizma, ali i naturizma te ponovno razvoj zdravstvenog turizma. Dovršena je gradnja trajektnog pristaništa u Starom Gradu, otvara se sve veći broj restorana i pansiona što dovodi do povećanja broja turističkih dolazaka pa se 1962. godine otvara i prva Ugostiteljska škola u gradu Hvaru.155 Stanovništvo se još pretežno bavilo poljoprivredom i ribarstvom, što pokazuju i podaci iz 1961. godine, kada je u primarnim djelatnostima bilo zaposleno još uvijek 46,5 % stanovništva.156 No, stanovništvo postepeno, ali relativno brzo, napušta svoje tradicionalne ekonomske aktivnosti i počinje sve više raditi u tercijarnim djelatnostima, prvenstveno trgovini i turizmu. Krajem 1960-ih na otoku se gradi veći broj autokampova, marina, izletišta, restorana i odmarališta, a najveći broj turista dolazio je s područja srednje i zapadne Europe. Ovakav ubrzani razvoj turizma nastavlja se i 1970-ih godina, što je posljedica gradnje trajektnog pristaništa u uvali „Viraˮ 1971. godine i otvorenja hotela „Amforaˮ u gradu Hvaru. Te godine grad Hvar dobio je i noćnu rasvjetu, a 1977. godine otvorena je i Turistička škola. U tom razdoblju dolazi do sve većeg uključivanja lokalnog stanovništva u turizam. Zbog toga se između 1980. i 1990. godine broj ležajeva u privatnom smještaju povećao za čak 168 %. Na otoku Hvaru 1990. godine bilo je registrirano ukupno 25.121 ležajeva od čega je čak njih 11.906 ili 47,4 % bilo u privatnom smještaju.
|