O početcima međunarodnoga jezika esperanta

Velimir Piškorec
Filozofski fakultet, Zagreb

Naĝu, naĝu, ŝipo mia¹ –

Prvi hrvatski esperantski časopis "Kroata esperantisto" (1909.-1911.)

Sažetak
Esperanto je aposteriorni planski jezik što ga osamdesetih godina 19. stoljeća kreirao poljski oftamolog židovskoga podrijetla Lazar Ludvig Zamenhof. Godine 1909. u Zagrebu je osnovano Društvo hrvatskih esperantista koje je od 1909. do 1911. na esperantu i hrvatskom izdavalo časopis "Kroata Esperantisto". Glavna mu je zadaća bila širenje esperanta u Hrvatskoj i promicanje hrvatske književnosti u svijetu prijevodima na esperanto.

Ključne riječi: interlingvistika, esperanto, Hrvatska, časopis
1. O počecima međunarodnoga jezika esperanta
Dana 14. srpnja 1887. objavljena je u Varšavi na ruskome knjiga pod naslovom: "Dr. Esperanto. Meždunarodnyj Jazyk. Predislovie i polnij učebnik". Iako je knjiga objavljena pod pseudonimom Dr. Esperanto (esp. 'onaj koji se nada'), bilo je jasno da se iza njega krije Ludvig Lazar Zamenhof (1859.-1917.), oftamolog rodom iz Białystoka, čije se ime navodi u adresi na poleđini knjige kao ime autorova "zastupnika".
Novi jezični projekt bio je jedan od dvadesetak tzv. "umjetnih svjetskih jezika" s kraja 19. stoljeća (Maretić, 1891). Naime, razvitak tehnologije i prometnih veza u tom razdoblju značajno je intenzivirao međunarodne kontakte, a time i broj komunikacijskih situacija između sugovornika različitih materinskih jezika. Bilo je očito da su u takvim situacijama bili privilegirani izvorni govornici tzv. velikih jezika, dok su se pripadnici jezika s malim brojem govornika nalazili u nepovoljnom položaju jer su morali koristiti strani jezik. Isto tako, postojala je svijest o tome da je jezična i nacionalna raznolikost, ponajprije u Europi, svojevrsno babilonsko prokletstvo koje u sebi nosi stalnu opasnost od sukoba među narodima, navodno zbog njihova nedovoljnog međusobnog poznavanja. Držalo se kako bi nadilaženje takve situacije s pomoću kakvoga međunarodnoga jezika pridonijelo smanjenju međunacionalnih napetosti i uspostavljanju miroljubiva suživota.

Potonji motiv pobudio je i Zamenhofa još kao dječaka da počne sanjariti o neutralnome jeziku. Evo navoda iz jednog njegovog pisma (Klobučar, 2003, 19-20):

Rodio sam se u Białystoku, gubernija Grodno. To mjesto je od mog rođenja i mojih djetinjih godina dalo smjer svim mojim budućim nastojanjima. U Białystoku se stanovništvo sastojalo od četiri različita elementa: Rusa, Poljaka, Nijemaca i Židova; svaki od njih govorio je zaseban jezik i neprijateljski se odnosio prema ostalima. U takvom gradu, više nego igdje drugdje, osjetljiva narav osjeća pretešku nesreću raznojezičnosti i uvjerava se na svakom koraku da je razlika u jezicima jedina, ili barem glavna stvar koja razdvaja ljudski rod i čini ljude neprijateljima. (…) Ne sjećam se kada, ali svakako rano, u meni se stvorila svijest da jedini međunarodni jezik može biti neki neutralan, koji ne pripada ni jednom narodu.
U vrijeme objavljivanja Zamenhofova projekta međunarodnoga jezika, osamdesetih godina 19. stoljeća, značajne uspjehe na planu neutrale međunarodne komunikacije bilježio je planski jezik volapük, što ga je izmislio njemački prelat Schleyer. U to vrijeme djelovalo je tristotinjak volapükističkih društava, bilo izdano isto toliko udžbenika i izlazilo više od dvadeset časopisa. No već početkom devedesetih godina 19. stoljeća pokret naglo počinje propadati da bi naposljetku potpuno zamro. Smatra se da je razlog tomu ne samo formalno-strukturna zamršenost samoga jezika, nego i to što je Schleyer želio imati potpuni nadzor nad vlastitim jezičnim projektom, onemogućivši mu tako slobodan razvitak od strane jezične zajednice koja se njime služila (Enciklopedio de Esperanto, 1933, 563)
Međutim, neuspjehu volapüka u velikoj je mjeri pridonijela i pojava esperanta kao aposteriornoga planskoga jezika kojega se vokabular značajnim dijelom temelji na posuđenicama iz klasičnih europskih jezika, prije svega latinskoga, te iz francuskoga, engleskoga i njemačkoga. Na morfološkoj pak i derivacijskoj razini esperanto se odlikuje velikom transparentnošću² i logičnim ustrojem (Sakaguchi, 1998; Rašić i sur., 1981; Gajić, 1980). Red je riječi u esperantu načelno slobodan, što pojedini autori objašnjavaju prije svega činjenicom da su prvi veliki esperantski pisci i prevoditelji bili Slaveni, posebno Rusi i Poljaci, te da je njihova slavenska sintaksa postala uzorom esperantske sintakse (Privat 1982 /1923/, I, 73-74).
Godine 1889. u Nürnbergu počinje izlaziti prvi esperantski list, mjesečnik La Esperantisto (Esperantist), a u svibnju 1890. ondje se osniva Društvo za međunarodno dopisivanje koje Privat (1982 /1923/, I, 45) smatra početkom međunarodnih kontakata putem esperanta: "Internacia vivado per Esperanto komenciĝas. Ekformiĝas Esperantujo."³ Tih godina povjesničari esperanta bilježe osnivanje esperantskih skupina u još nekim njemačkim gradovima (München, Schalke, Freiburg), zatim u Rusiji (Moskva, Petrograd), Bugarskoj (Sofija), Švedskoj (Upsala, Stockholm) i Španjolskoj (Malaga).
U to vrijeme Zamenhofov pseudonim Esperanto postaje naziv i za sâm jezik, zamijenivši neodređeni nazivak internacia lingvo 'međunarodni jezik'. U listopadu 1889. Zamenhof izdaje Adresaro de personoj, kiuj eklernis la lingvon "Esperanto" (Adresar osoba koje su počele učiti jezik esperanto), u kojem se navode i imena pet djevojaka iz Osijeka. Uz njih je greškom napisano da su iz Rusije pa se u Hrvatskoj relativno kasno saznalo za njih (Klobučar, 2003, 103-104).
Sve do početka 20. stoljeća, dakle tijekom prvih godina postojanja, esperanto je "posve sporo i mirno rastao u internim krugovima esperantista", napredujući gotovo isključivo u pisanoj uporabi između nekoliko stotina europskih govornika (Privat 1982 /1923/, I, 87). No, tijekom idućih deset godina strelovito se proširio i počele su ga učiti tisuće ljudi. O prvim godinama postojanja i širenja esperanta najupečatljivije svjedoče statistički podaci o broju esperantiskih skupina i časopisa između 1888. i 1909., objavljeni 1910. u knjižici "Internacia Muzeo" Impresivan je, primjerice, podatak da je 1909. godine u svijetu djelovalo 1447 esperantskih skupina, a izlazilo 106 časopisa (Enciklopedio de Esperanto, 1933, 501).
Godine 1905. održan je prvi svjetski kongres esperantista u francuskome gradu Boulogne sur Mer, koji je okupio uglavnom francuske i engleske esperantiste, no koji je bio toliko uspješan da su se sudionici dogovorili ponovno se okupiti sljedeće godine. Uz Zamenhofovu nazočnost i na njegov prijedlog sudionici kongresa donose Deklaraciju o esperantizmu, dokument u kojem se određuju ciljevi i smisao esperantizma (Privat 1982 /1927/, II, 26). Prema Deklaraciji, glavni smisao esperantizma jest neutralna međunarodna komunikacija koja ne potire nacionalne jezike i identitete. Osim zbog Deklaracije, koja se sve do danas smatra svojevrsnim ustavom esperantskoga pokreta, prvi je kongres važan i stoga što je na njemu osnovan Lingva Komitato, vrhovno jezično povjerenstvo kojemu je zadaća bila razmatrati sva pitanja vezana uz jezik esperanto. Na taj način Zamenhof se još jednom odrekao ekskluzivnoga prava na nadzor nad esperantom, deklarirajući se tek kao jedan od govornika esperanta i prepuštajući daljnji razvitak jezika biranim predstavnicima zajednice njegovih govornika.